U vremenima u kojima se baš svim stvarnostima ili manipulira ili pokušava manipulirati, tj. kad se sve instrumentalizira ili pokušava instrumentalizirati za sitne i prozirne, najčešće materijalne, političke i ideološke interese, nužno je suvremenim ljudima otvarati oči za naravne, univerzalne vrjednote koje jedine mogu dati smisao ljudskomu životu u svim njegovim okolnostima i stanjima. Iznimnu i u povijesti čovječanstva neponovljivu afirmaciju tim naravnim, univerzalnim vrjednotama daje događaj Isusova rođenja. Nije slučajno što je događaj Isusova rođenja uzet kao početak nove ere u vremenskoj kategorizaciji povijesti čovječanstva, koji je uvažen i mjerodavan čak i u narodima i kulturama koje i dalje njeguju i svoju vlastitu vremensku kategorizaciju, a tako velika i važna činjenica zapravo je gotovo posve beznačajna u usporedbi s važnošću naravnih i univerzalnih vrjednota koje afirmira Isusovo rođenje.
Na prvi pogled Isusovo rođenje u betlehemskoj špilji tako je banalno, bijedno i gotovo nehumano, a istodobno tako je paradoksalno po svojoj poruci da neuklonjivo i nezasjenjivo osvjetljava i osmišljava sva ljudska rođenja, od onih u najsiromašnijim do onih u najbogatijim ili najluksuznijim uvjetima. Rođenje djeteta Isusa, u kojem je čovjekom postala Druga božanska osoba, Sin vječnoga Otca, najveća je moguća afirmacija ljudskoga života, otkrivanje da je ljudski život najveća vrjednota, veća od svih drugih vrijednosti u ovozemaljskoj stvarnosti. Isusovo rođenje vrlo jasno očituje da je u njemu glavni akter Bog, i to trojstveni Bog: Otac šalje Sina, Duh Sveti začinje njegovo čovještvo u krilu Marijinu, a Sin, Druga božanska osoba, postaje čovjek. Marija je samo Božja suradnica i ni na koji način nije mogla utjecati da baš njoj Bog povjeri to majčinstvo, iznimno u sveukupnoj povijesti čovječanstva. Sve to otkriva da nema ama baš ni jednoga začeća ljudskoga života u kojem Bog ne bi bio glavni akter, a roditelji su samo suradnici Božji te ne mogu ni na koji način bez Boga biti začetnici novoga ljudskoga života. Premda danas biomedicina može umjetno stvoriti uvjete koji su potrebni da bi se začeo ljudski život, stvarni i jedini darovatelj novoga ljudskoga života i dalje je isključivo Bog. Svaki ljudski život, bez obzira na fazu od začeća do naravne smrti, najveći je Božji dar i najveća je vrjednota u ovozemaljskoj stvarnosti. Stoga ne može biti čovječan nijedan čovjek koji bi se usudio u ikojoj fazi prekinuti život drugoga čovjeka. Ne može biti čovječan ni itko tko bi zagovarao nasilan prekid ljudskoga života u ikojoj fazi.
Isusovo rođenje u Betlehemu bilo je tako stvarno ljudsko rođenje sa svim popratnim pojavama od boli, suza i krvi do potrebe majčina mlijeka, sigurnosti i topline, kako fizičke tako i emotivne, da je odmah očitovalo gotovo sva najvažnija svojstva ljudskoga življenja. Takav dolazak Druge božanske osobe na svijet, u čovječanstvo, afirmira stvarno ljudsko življenje i raskrinkava sve ideologije, koje ljudskomu življenju, niječući njegovu stvarnost, nameću određeni umjetni vrijednosni sustav u kojem ljudska osoba postaje ili tek sredstvo za postizanje određenih interesa koji se predstavljaju kao svojevrsni vrhovni cilj i vrhovna vrjednota ili pak ljudska osoba postaje protivnik, odnosno neprijatelj jer ne prihvaća taj vrijednosni sustav. Dvadeseto stoljeće, kao stoljeće ideologija, svjedok je da je najmanje 200 milijuna ljudskih života (uz odrasle treba računati i začete koji se nisu ni rodili) nasilno prekinuto, jer se od njih tražilo da se ideološki svrstaju i nije im nije bilo dopušteno da žive naravan ljudski život. Dvadeseto stoljeće velika je opomena i koliko je zarazna moć ideologija da zarobljavaju ljude ispirući im zdrav razum i čovještvo i koliko je zastrašujuća posljedica podčinjenosti ideologiji očitovana u prolijevanju rijeka ljudske krvi u svim fazama ljudskoga života.
Početak 21. stoljeća zapanjujuće pokazuje da čak ni tako drastične posljedice krvavoga i smrtonosnoga orgijanja ideologija u 20. stoljeću nisu bile dovoljno rječite da bi se ljudi distancirali od starih ideologija i da bi se oduprli snažnim navalama novih ideologija. Dojam je da se broj ideologija umnaža i da sve više ljudi, svjesno ili nesvjesno, postaju podložnici tih novih umjetnih vrijednosnih sustava. Nesumnjivo postoje centri moći koji smišljeno i sustavno kreiraju nove ideologije i koji vrlo perfidno i pod velikim parolama, na prvi pogled čak čovječnim, zarobljavaju nove žrtve, istodobno pretvarajući u neprijatelje sve one koji im ne postaju podložni. U naše doba gotovo nema relevantne stvarnosti od koje se ne pokušava stvoriti ideologija, pa ne treba čuditi što postoje pojave da se vjere odnosno religije, kad god postaju fundametalističke, izrode u ideologije. A sve su ideologije totalitarne, pogubne, kako za one kojih ih prihvaćaju tako i za one koji ih odbijaju, jer ih pretvaraju u neprijatelje.
Ljudski život u stvarnosti neizmjerno je bogatiji i vrjedniji kad se živi u naravnom čovještvu, u poštivanju naravnih univerzalnih vrjednota, bez podložništva ikojoj ideologiji i njezinim konstruiranim vrijednostima. Stoga ovogodišnji Božić, kao proslava Isusova rođenja, postaje snažan poziv na povratak naravnomu ljudskomu življenju u osobnoj slobodi bez prihvaćanja ikakve ideologije i njezinih umjetnih i često nakaznih vrijednosti. Božić je poziv svima koji su svjesno ili nesvjesno zaglibili u ideologijama da se vrate naravnomu ljudskomu životu u slobodi, da se oslobode ideoloških okova i ponovno počnu živjeti svoj stvaran, cjelovit, čovječan život. Božić je poziv na oslobođenje čovječnosti.
