Mnogi, a osobito oni koji naglo dožive obraćenje na duhovnim seminarima i drugim sličnim skupovima, u svom oduševljenju vrlo lako upadaju u određene nesavršenosti koje ne samo da ne primjećuju, nego ih najčešće drže za znakove duhovnoga napretka. »Vrijedno je žaljenja«, piše sv. Ivan od Križa, »vidjeti tolike duše kojima Bog daje i sposobnosti i milosti da pođu naprijed tako da bi, kad bi se htjele oduševiti, mogle postići to visoko stanje (sjedinjenje s Bogom), a one se zadržavaju na niskom načinu općenja s Bogom stoga što ne traže, ili ne znaju, ili što nisu upućene ni poučene da se otkinu od tih početaka… Ima nekih duša koje, mjesto da se prepuste Bogu i da sebi sa svoje strane pomognu, radije smetaju Božjem djelovanju svojim nerazboritim postupkom ili protiveći se. Upravo su slični djetetu koje, dok ga majka hoće uzeti u naručaj, lupa nogama i plače tražeći da hoda samo; pa time priječi majci da hoda ili, ako ona hoda, da se mora prilagoditi koraku djeteta« (Uspon, uvod, 3).
U prvoj knjizi »Tamne noći« (pogl. 1-9) Ivan od Križa te tipične pogrješke i nesavršenosti početnika promatra kroz sedam glavnih grijeha te daje »upute i pouke« kako ih nadići i ići naprijed. Tako npr. budući da Bog s početnicima postupa poput ljubazne majke pa u početcima »daje veliko zadovoljstvo u pobožnim vježbama« (1, 2), osoba »nalazi svoje veselje u tom da se mnogo vremena, čak po cijele noći moli«; naslađuje se u pokorama i postovima, uživa u duhovnim razgovorima… U svemu tome je »mnogo mlitavosti i nesavršenosti« – tvrdi mistični naučitelj i navodi razlog tomu: na pobožnost ih navodi ne ljubav prema Bogu, nego »utjeha i ugodnost što je u njoj nalaze« (1, 3).
Svetac upozorava da se čovjek u svojoj molitvi i pobožnostima može navezati bilo na neki oblik molitve bilo na neku medijaciju (sliku i slično) ili pak na neko molitveno mjesto tako da mu to postane smetnja i kočnica u hodu k Bogu živomu (usp. 3U 35-44). Drugim riječima, čovjek može i od molitve napraviti idola pa da uživa u svojoj molitvi, a ne u susretu s Bogom kojemu bi ga molitva trebala voditi. Stoga mistični naučitelj uči da je u molitvenom hodu potrebna, osim redovite askeze, i askeza od slika i sličica, molitvenih oblika, mjesta… kako bi se bilo slobodno, kako bi čovjek mogao čuti Boga, a ne poučavati Boga.
Važno je prepoznati te pogrješke, mane i nesavršenosti da bi ih se malo-pomalo iskorjenjivalo i dopuštalo Bogu da do kraja dovrši čišćenje u pasivnoj noći duha.
