Jednom zgodom kad su javili svetomu Jeronimu da je umrla ugledna rimska gospođa Lea, koja je bila i poglavarica jednoga samostana monahinja, on odmah napisa pismo Marceli koja je bila jedna od promotora monaškoga života u Rimu među uglednim ženama. U tom svom pismu (Ep. 19) Jeronim s jedne strane tješi Marcelu koja je bila tužna jer se Leini smrtni ostatci prenose u Ostiju, a s druge strane iznosi krjeposti kojima je bila urešena Lea. Zato sveti Dalmatinac, pozivajući se na svetopisamski nauk, veli da se treba radovati u tom trenutku jer je Lea, svladavši sotonu, zadobila krunu sigurnosti. No on odmah uspoređuje Leinu blaženu smrt sa smrću novoizabranoga rimskoga konzula Pretekstata koji je prezirao Leu i njezin način posvećenoga života. No dok je Lea zadobila krunu, »sad se on u paklu nalazi«, uvjerenja je Jeronim.
A nakon što nabraja njezine krjeposti i asketski život, Jeronim će se potom osvrnuti na konačni rezultat njezina, ali i konzulova, života: »A sada, za kratki trud uživa vječno blaženstvo, primljena je u anđeoske zborove, krijepi se u krilu Abrahamovu i, kao što negdašnji siromašak Lazar, vidi, gdje ište kaplju vode s maloga njezina prsta bogati u grimiz obučeni konzul, ali ne u haljini izvezenoj palminim grančicama, nego u crnini. Kako se sudbina promijenila! Onaj, pred kim su malo dana prije išli svi najviši državni činovnici, koji je, kao da slavi pobjedu nad pokorenim neprijateljima, uzlazio u kapitolijski glavni grad, koga rimski puk dočeka s nekom svečanosti i igranjem kola, i s čije smrti se uzbuni sav Rim, sada zapušten i gol, ne u carskoj palači na mliječnoj stazi na nebu, kako mu nesretna žena krivo govori, nego boravi u kaljavoj tmini. Lea, naprotiv, koju je zaklanjala samoća jedne sobe, koja je naizgled bila uboga i jednostavna, čiji život gledanjem se činio ludost, ide za Kristom i govori: Što god čusmo, to i vidjesmo u gradu Boga našega (Ps 47, 9). Radi toga opominjem, i plačući i uzdišući molim i zaklinjem, dok živimo život na ovome svijetu, da se ne oblačimo u dvije haljine, to jest da nam ne bude dvostruka vjera; da ne nosimo teškog tereta obuće, obuće mrtvih djela, da nas torba zlata ne pritišće zemlji, da ne ištemo potpore štapa, to jest moći svjetovne.«
