Iza vijesti da su kao 19. nematerijalno dobro na UNESCO-ov popis nematerijalne baštine u utorak 29. studenoga napokon dodani i glasovito muško kolo sv. Tripuna i Svečanosti sv. Tripuna kao baština bokeljskih Hrvata u Hrvatskoj, krije se ne samo višegodišnja drama nego i upozorenje što se može dogoditi ako hrvatska država na vjetrometinu nedobronamjernih politika i kultura stavi identitet Hrvata koji su na određenim područjima autohtoni stanovnici, kako je to slučaj s Hrvatima u Boki kotorskoj u Crnoj Gori. S obzirom na to da je riječ o dobru koje nije samo kulturno nego je i usko povezano s katoličkim vjernicima Boke kotorske, uvrštavanje na UNESCO-ov popis zaslužuje osvrt ne samo iz kulturne nego i iz vjerničke perspektive.
Naime, uzalud su Hrvati u Boki kotorskoj i hrvatski Bokelji u Hrvatskoj godinama upozoravali da se njihov kulturni i vjerski identitet treba zaštititi autoritetom hrvatske države i Katoličke Crkve, jer posezanja za baštinom dolazila su ponajviše iz redova tamošnje politike i iz Srpske pravoslavne Crkve. Uzalud, jer dogodilo se da je Bokeljska mornarica kao izvorno hrvatsko dobro zauzimanjem više struja iz Crne Gore kojima je smetao pridjev »hrvatsko« i uz mršavo protivljenje iz Hrvatske (kako bi se zadržao »mir u regionalnoj kući«) postala »crnogorsko kulturno dobro« time što je zauzimanjem crnogorskih vlasti kao takva 2021. upisana na UNESCO-ov popis nematerijalne baštine.
No ponajviše zahvaljujući velikim naporima potomaka hrvatskih Bokelja u nekoliko hrvatskih gradova, od Zagreba preko Rijeke i Pule do Splita i Dubrovnika, sada se na prijedlog hrvatskih bokeljskih bratovština i Ministarstva kulture RH napokon uspjelo Svečanosti sv. Tripuna i kolo sv. Tripuna imenovati kao tradiciju bokeljskih Hrvata, ali u Republici Hrvatskoj – jer crnogorska je politika odradila prisvajanje Bokeljske mornarice za svoje područje (oglušivši se na hrvatski prijedlog da ona bude zajedničko dobro dviju zemalja).
Sada se barem simbolično odgovorilo na pokušaje neprestanoga prisvajanja hrvatskoga kulturnoga nasljeđa u Crnoj Gori. Predugo se, naime, iz Hrvatske mirno gledalo na niz kulturnih ugroza, a prema mišljenju istaknutih kulturnih stručnjaka, u popis otetoga ulazi neprežaljeno preuzimanje izvornoga identiteta marijanskomu svetištu Gospe od Žanjice u Boki kotorskoj koje je otuđila Srpska pravoslavna Crkva, otuđenje benediktinskoga samostana sv. Mihovila na Tivatskoj Prevlaci, nevraćanje Katoličkoj Crkvi palače barskoga nadbiskupa Vicka Zmajevića – Biskupije u Perastu, a postoje i slučajevi objavljivanja crnogorske povijesti književnosti s hrvatskim autorima… Možda se nakon posljednjega pozitivnoga iskoraka Ministarstva kulture, bratovština i udruga ozbiljnije uzme u obzir prijedlog kulturnjaka da se uspostavi odjel Ministarstva kulture za hrvatsku prekograničnu baštinu na hrvatskim povijesnim područjima, gdje su Hrvati starosjedilački narod, a ne dijaspora.
Previše je sada onih koji parazitiraju na stvaranju razdora između Bokelja u Hrvatskoj i Hrvata u Boki kotorskoj i teško je predvidjeti što sve smjeraju učiniti u budućnosti. No vjernički gledano, to što je sv. Tripun sada »zaštićen« na svjetskoj razini možda je zasluga baš njegova zagovora da se očuva vjerničko i narodno jedinstvo Hrvata (potomaka) iz Boke kotorske, a da se ne naruši poštivanje drugih naroda koji su utkani u identitet Bokeljske mornarice. Ili kako to u pohvalama sv. Tripunu iz glasa dječaka – maloga admirala – odjekuje na sada napokon zaštićenim Svečanostima: »Ej, dopusti, Veliki Bože, nek se za toliki niz stoljeća, koliko je do sada minulo trenutaka, razvije svake godine proslavljeni ovaj stijeg, a uvijek u slozi, sreći i ljubavi.«
