Redovnice služavke Maloga Isusa u Krašić su došle ujesen 1938. godine. Redovničku družbu Sestre služavke Maloga Isusa utemeljio je u Sarajevu 1890. godine vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, a u Zagrebačkoj su nadbiskupiji počele djelovati 1917. godine, na inicijativu ondašnjega nadbiskupa Antuna Bauera. Bilo je to doba teških prilika – u Prvom svjetskom ratu brojna su hrvatska djeca ostala siročad. Za njih je nadbiskup Bauer preuredio staru gospodarsku zgradu u Maksimiru koja je postala sirotište za koje se brzo ustalio jednostavan naziv – »Antunovac«. Karitativno djelovanje Sestara služavaka Maloga Isusa prepoznao je i Bauerov nasljednik, mladi zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, koji je nekoliko redovnica doveo i u svoju rodnu župu u Krašiću.
Od jeseni 1938. služavke Maloga Isusa započele su širok angažman u novoj sredini podno Žumberka – pokrenule su školu za domaćinstvo, a uz pomaganje na župi one su u vrijeme Drugoga svjetskoga rata u Krašiću u svojem samostanu pokrenule dječje zabavište i malu školu koju je pohađalo šezdesetak djece. No budućim vlastodršcima – partizanima – redovnice iz Krašića zamjerile su se u jednoj neobičnoj »ratnoj epizodi«. U danima pred kraj rata, kada su se partizani sa Žumberka spuštali u okolna sela, jedna je skupina pohodila i krašićki samostan Sestara služavaka Maloga Isusa. Tražili su od redovnica da im na zastavu ušiju crvenu petokraku, što su one odbile.
Nisu bile ubijene, zatočene ili mučene, ali odmazda je ipak uslijedila u prvim mjesecima partizanske vlasti. Narodni odbor bez podrobnijih objašnjenja konfiscirao je kuću u kojoj su živjele i djelovale krašićke služavke Maloga Isusa. Rečeno im je da mogu otići u Zagreb ili se preseliti u farof krašićkoga župnika. Izabrale su potonju opciju. Svojevrsna politička intriga ostaje činjenica da Sestrama služavkama Maloga Isusa njihova oduzeta kuća u Krašiću zapravo nije vraćena ni nakon pada komunizma. One su tek relativno nedavno, 2019. godine, (svoju) kuću u Krašiću morale ponovno kupiti.
No trenutak u kojem su krašićke redovnice služavke Maloga Isusa zasjale u povijesti Katoličke Crkve u Hrvatskoj dogodio se u godinama nakon Drugoga svjetskoga rata, kada je iz zatvora u Lepoglavi nepravedno osuđeni zagrebački nadbiskup Stepinac premješten na odsluženje kazne u rodni Krašić, u »kućni pritvor«. Nadbiskup Stepinac došao je u Krašić iz lepoglavskoga zatvora početkom prosinca 1951. godine. Za tadašnjega krašićkoga župnika Josipa Vranekovića iznenadni prihvat nadbiskupa kojega su komunističke vlasti odlučile pustiti u kućni pritvor bio bi gotovo nezamisliv bez »logistike« koju je na svojoj župi i domaćinstvu u župnoj kući imao u redovnicama služavkama Maloga Isusa.
Dana 24. studenoga 1951., tjedan-dva uoči dolaska nadbiskupa Stepinca u Krašić, dok se još zapravo nije znalo sa sigurnošću da će on biti pušten iz lepoglavskoga zatvora, župnik Vraneković u svom je dnevniku o prisutnosti služavaka Maloga Isusa zapisao: »Nije li to Providnost Božja da sam zadržao i sestre u Krašiću – kod sebe u župnom stanu? A onda tu je pred jednu godinu došla nova Predstojnica (s. M. Honorata Matica) koja se u ovo vrijeme pokazala vrlo vrijednom i sposobnom.
Sasvim slučajno dogodilo se da su se pred mjesec dana izmijenile kuharice i došla ovamo najbolja kuharica što je ima Družba Služavki Maloga Isusa. Ove okolnosti daju mi misliti da će se ispuniti ona vijest (o kardinalovu dolasku u Krašić) i naše želje!«
Župnik Vraneković u svojim je dnevnicima zabilježio i s kakvim je entuzijazmom u njegovoj župnoj kući dočekana službena vijest da nadbiskup Stepinac dolazi u Krašić: »Sutra je Preuzvišeni među nama! Hvala Bogu, jesmo li mi toga vrijedni… Pa kako baš k nama… Pa je li to moguće… Pa gdje će tu biti u toj podrtini. (…) Naizmjence glasni govor, smijeh, suze, pljeskanje, jedni druge smo pogledavali. Svi mogući osjećaji obuzeli su nas. Sve se to izmjenjivalo, svi gotovo u isto vrijeme govorili, a zbilja je bila samo to: on dolazi, a mi tako iznenađeni, tako razveseljeni, da u prvi čas nismo se u to potpuno uživjeli, nego samo veselili.«
Milicija je dovezla nadbiskupa Stepinca u Krašić uvečer 5. prosinca 1951. Nadbiskup je iz zatvora došao vidno izmučen, blijed u licu. Naime, već pred kraj njegova boravka u Lepoglavi pojavile su se i njegove ozbiljnije zdravstvene teškoće. U zatvoru je gubio apetit i povremeno je osjećao jake bolove u trbuhu. U Krašić su milicionari dopremili i dva velika kofera s nadbiskupovim stvarima i knjigama. Za čitave internacije nadbiskup Stepinac držao je do navike da se stvarima i predmetima kojima se koristio u Lepoglavi nastavi koristiti i u Krašiću. Kada ga je uvečer 5. prosinca župnik Vraneković upitao kako se osjeća, nadbiskup Stepinac odgovorio je: »A dobro. Tu smo. Prošlo je mnogo toga, ali Bogu hvala izdržali smo.« Uz župnika Vranekovića, nadbiskupa Stepinca u krašićkom župnom dvoru dočekalo je pet redovnica služavaka Maloga Isusa.
Svoje nove sustanare, s kojima će proživjeti nepuno desetljeće internacije u Krašiću, iste je večeri izmučeni nadbiskup hrabrio snažnim riječima: »Neprestano su me opsjedali u zadnje vrijeme, ne bih li sam zatražio da me puste ili bilo što da zamolim. To bi njima trebalo. A onda znamo, kako bi dalje išlo. Na sva bi usta trubili: ‘Evo, zatražio je to i to, traži milost’, a znamo kakova je njihova logika, pa bi zaključak bio: priznao je krivnju. Molio sam se zato, neka mi dobri Bog dade samo ustrajnost da ne popustim. A onda znao sam, tu su molitve tolikih pobožnih duša, pa zar da onda pokleknem pred balom! Nikada! Nisu dočekali da ih molim, pa su sami morali popustiti. Popustit će oni još! Samo pouzdanje u Boga i Bogorodicu, i nikako ne klonuti.« Župnik Vraneković postao je od prosinca 1951. Stepinčev Šimun Cirenac, a služavke Maloga Isusa nadbiskupove Veronike koje su mu iz dana u dan u njegovim bolima zbog narušena zdravlja pružale svoje rupce.
Nastavlja se
