Iako je početkom prosinca 1951. u Krašić došao vidno izmučen, petogodišnja zatvorska robija dodatno je očvrsnula zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca u njegovu beskompromisnom držanju prema beogradskomu komunističkomu režimu. Možda su vlastodršci očekivali da će dolaskom u Krašić započeti i svojevrsna izolacija nadbiskupa Stepinca, no on je djelovao neumorno. Svakoga dana ustajao je prije zore, obično oko 3.30, mnogo je molio, osobito molitvu egzorcizma, služio je mise i propovijedao u krašićkoj župnoj crkvi Presvetoga Trojstva, održavao je opsežnu korespondenciju sa zagrebačkim Kaptolom, ali i s nizom drugih hrvatskih svećenika, zbog čega je dobivao i uvid u stvarno stanje Katoličke Crkve na terenu. Mnogi su svećenici raznim šumskim puteljcima naučili izbjegavati kordone milicije u okolici Krašića, ali i u samom selu, te se probiti do nadbiskupa u župnom stanu.
Jesen i zima 1952. i 1953. bile su prijelomna razdoblja za boravak nadbiskupa Stepinca u Krašiću. Najprije je ujesen 1952. godine Crkva u Hrvatskoj pod jasnim utjecajem nadbiskupa Stepinca zauzela nedvojbeno mišljenje o osudi tzv. svećeničkih udruženja, režimskoga pokušaja stvaranja podjele unutar Crkve i odvajanju nižega svećenstva od hijerarhije mogućnošću socijalnoga osiguranja. U siječnju 1953. iz Rima je došla konačna potvrda ispravnosti Stepinčeva beskompromisnoga držanja prema jugoslavenskomu režimu – u siječnju 1953. papa Pio XII. imenovao je zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca kardinalom.
Te novosti oblikovale su i svakidašnjicu kardinala Stepinca u Krašiću. Intenzivirao se nadzor milicije i Udbe nad Krašićem, ograničavan je i prostor kojim se izvan samoga krašićkoga farofa (župnoga dvora) mogao kretati, postajalo je sve teže doći do nadbiskupa, a i nadbiskupova komunikacija s »vanjskim svijetom« postajala je sve manje moguća. Naime, milicija i Udba počele su redovito pretresati Stepinčeve posjetitelje u Krašiću, ne bi li presrele korespondenciju koju je slao prema Kaptolu. U jednoj od takvih »prigoda« žrtva je bio i župnik Josip Vraneković, kojega je milicija privela u Zagrebu, zadržala na ispitivanju u sjedištu Udbe na Zrinjevcu te ga pretresala do gola ne bi li pronašla neke Stepinčeve »kompromitirajuće materijale«.
A kako se mijenjala i nadbiskupova svakodnevica, tako je rastao i pritisak nad Služavkama Maloga Isusa u Krašiću. One su imale i svoje uobičajene »zadatke« u župi – brinule su se o krašićkoj crkvi, pomagale su oko kateheza djece, a uz vođenje domaćinstva u farofu, one su primale i otpremale posjetitelje. Same su bile uključene u vrlo rizične akcije »krijumčarenja« Stepinčevih pisama. Snalazile su se pritom na razne načine, ne bi li izbjegle nadzor Udbe, često se služeći i metodama iz napetih špijunskih romana – pisma i druge materijale koje je valjalo iznijeti iz Krašića znale su lukavo ušiti u svoju odjeću ili u torbe. Njihovi su zadatci značili i višesatno putovanje – često i pješačenje – raznim zaobilaznim putovima. Razina opreznosti tražila je i posebnu odjevnu »kamuflažu« – ponekad su se uza svoje uobičajene habite znale opremiti i torbama zbog kojih se na prvu trebalo pomisliti da idu u šumu grabiti lišće i tražiti drva za potpalu.
Najvažnija »tajna misija« krašićkih služavaka Maloga Isusa u prijenosu nadbiskupovih pisama dogodila se u ožujku 1954. godine. Najbolji izvor o napetom tijeku te akcije dnevnički su zapisi župnika Vranekovića.
»Ne znam hoću li moći svršiti do sutra pisma. Neka moram sastaviti na latinskom, a to ipak ide nešto polakše. No, potrudit ću se da svakako svršim. Dulje mi nije za čekati. Recite sestrama neka mole. I vi molite. Ovo je do sada najvažnije što sam pisao iz Krašića. Molite samo da sretno prođe naprijed«, zapisao je župnik Vraneković nadbiskupove riječi 18. ožujka 1954. godine.
Što je bio sadržaj toga, riječima kardinala Stepinca, »najvažnijega pisma iz Krašića«? Bila je to njegovom prijedlogu imenovanja Franje Šepera za koadjutora Zagrebačke nadbiskupije. Šeper je još otkako je bio rektor zagrebačke bogoslovije, a onda i dok je kratko obnašao službu župnika u Trnju, bio na meti komunističkoga režima, i vlastodršci bi zasigurno pokušali »blokirati« njegovo imenovanje za koadjutora. Zato su Stepinčeva pisma iz Krašića morala biti prenesena u najvećoj tajnosti. Tri pisma koja je tada slao Stepinac trebala su najprije doći do Kaptola, a onda do Vatikana. Akcija krašićkih redovnica sretno je završila.
Hrabrošću i lukavošću redovnica služavaka Maloga Isusa preživjeli su i dnevnici krašićkoga župnika Josipa Vranekovića. Nedugo nakon smrti kardinala Stepinca, u danima kada nije bilo izvjesno ni gdje će biti pokopan, Vranekovićevi su dnevnici trebali biti otpremljeni na neko sigurnije mjesto. Zadatak čuvanja dnevnika imala je s. Salezija Antonija Golubić. U razdoblju dok su dnevnici nastajali, tajno ih je odnosila i skrivala u drvarnici nedaleko od župnoga stana, ispod hrpe nacijepanih drva. U tim danima u Krašiću je vladalo ozračje najvećega rizika od »ugroze« javnoga reda. Mjesto je bilo krcato milicijom. Kada je Vraneković zamolio s. Saleziju da mu donese dnevnike iz drvarnice, gotovo su ju presrela dva milicionara.
O tom dramatičnom trenutku najbolje govori svjedočanstvo same s. Salezije, koje je izrekla godinama nakon pada komunizma: »Ja sam uzela odmah košaru za drva i na dvorištu pred šupom u mraku sam vidjela dvojicu policajaca i rekla im: ‘Što plašite ljude tu u tuđem dvorištu?’ Ja sam otišla naprijed u drvarnicu, otkopala drva, uzela dnevnike, stavila ih u košaru i prekrila drvima i odnijela u kuhinju. Preč. Vraneković ih je stavio u torbu, sjeo u auto uz nadbiskupa Šepera, i pošli su put Zagreba. Drugi dan, kad sam ga pitala kako je bilo s dnevnicima, župnik mi je odgovorio: ‘Već je sve u Rimu!’«
Prvi kojemu su obilato poslužili Vranekovićevi dnevnički zapisi u rekonstrukciji Stepinčevih krašićkih dana bio je franjevac Aleksa Benigar u Rimu, autor prve i do danas nenadmašene blaženikove biografije. Nije potrebno dodatno elaborirati zašto bi bez dnevničkih zapisa župnika Vranekovića mnogi detalji iz krašićke svakidašnjice bl. Alojzija Stepinca bili prepušteni povijesnomu zaboravu.
Nastavlja se
