Prvi znaci narušenoga zdravlja nadbiskupa Alojzija Stepinca pojavili su se pred kraj njegova boravka u lepoglavskom zatvoru. No znakovi bolesti koja će postati uzrok nadbiskupove višegodišnje zdravstvene agonije pojavili su se 1952. godine, u razdoblju koje je zbog osude svećeničkih udruženja i Stepinčevim imenovanjem kardinalom uvelo novu dinamiku napetosti u Krašiću.
Stepinčev liječnik koji ga je pohodio u Krašiću – dr. Branislav Bogičević – prema crvenilu na njegovu licu pretpostavio je da je riječ o bolesti krvi. Pretrage su to i pokazale – nadbiskup Stepinac bolovao je u Krašiću od rijetke bolesti krvi – policitemije rubre vere – zbog koje dolazi do neprirodnoga umnažanja crvenih krvnih stanica. Pod pritiskom međunarodnih političkih činitelja režim je ipak dopustio da nadbiskupa Stepinca dolazi liječiti konzilij inozemnih liječnika – Amerikanci John Lawrence i Francis Ruzich. No i dvojica američkih stručnjaka, koja su Stepinčevu bolest sustavno promatrala, tvrdila su svojedobno da je riječ o nekoj posebnoj vrsti policitemije, koja je imala neke neobične dodatne simptome.
Metode liječenja bile su pomalo nekonvencionalne iz današnje perspektive – nadbiskup je primao injekcije radioaktivnoga fosfora, a »višak« krvi isisavale su mu pijavice. Tako je u godinama krašićkoga sužanjstva iz nadbiskupa Stepinca izvađeno tridesetak litara krvi. Redovnice služavke Maloga Isusa neprestano su pomagale kardinalu zbog njegova narušena zdravlja. Jedna redovnica, s. Salezija Antonija Golubić, iznijela je u godinama nakon komunizma svoje sjećanje na metodu liječenja pijavicama: »Liječnici su odredili da se uz ostale lijekove vrši povremeno vađenje krvi. (…) Te pijavice stavljale smo Kardinalu s. Akvilina (Cecilija Paviša, nap. a.) i ja. Inače pijavica ne bi uginula od same policitemije, već bi narasla, ugojila se. Naprotiv, ove bi odmah ugibale. Mi smo i onda tvrdili da je to ugibanje uzrokovano ne od prekomjerne količine konzumirane krvi, nego od otrovane krvi.«
Isprva je nadbiskup osjećao bol u nogama, javljale su mu se otekline i tromboza. Kako su simptomi bolesti postajali sve izraženiji, tako je i nadbiskup slabio. Ponekad od slabosti nije mogao prohodati od farofa (župnoga dvora) do krašićke crkve. Pred samu smrt kardinal Stepinac žalio se i na tešku bol u mjehuru. U trenutku preminuća s nadbiskupom Stepincem bili su župnik Josip Vraneković i sestre služavke Maloga Isusa.
Na temelju pouzdanih kemijskih analiza koje su rađene u inozemstvu devedesetih i koje su pokazale enormne količine otrovnih supstanci, kojima Stepinac nije mogao biti izložen »slučajno«, može se tvrditi da je jugoslavenski režim sustavno trovao kardinala Stepinca za vrijeme njegova sužanjstva, bilo da je riječ o Lepoglavi bilo o Krašiću. Iako možda metoda trovanja ne će biti pouzdano raskrinkana, služiti nadbiskupu Stepincu u Krašiću značilo je biti izložen i vidljivu i oku nevidljivu neprijatelju. Zato je možda i najrječitiji glas koji u jednoj misli sažimlje gotovo jedno desetljeće djelovanja služavaka Maloga Isusa uz nadbiskupa Stepinca u Krašiću glas kardinala Kuharića u njegovoj sažalnici uz preminuće s. Honorate: »Vaša Družba može zaista zlatnim slovima upisati u svoju povijest boravak sestara u Krašiću uz Kardinala. Herojsko vrijeme žive herojske duše, a herojske duše postaju samo duše pune Boga.«Godine 1964., četiri godine nakon Stepinca, umro je i Stepinčev »Šimun Cirenac«, župnik Vraneković, i to u relativno mladoj životnoj dobi od 43 godine. No pravi epilog Stepinčeva zdravstvenoga slučaja dogodio se 1974. godine kada je od iste bolesti – policitemije rubre vere – umrla i jedna redovnica koja je bila u Krašiću u godinama Stepinčeva sužanjstva, služavka Maloga Isusa s. Honorata Marta Matica.
S. Honorata rođena je 1905. godine u podravskom Kalinovcu. U družbu Služavaka Maloga Isusa ušla je u srpnju 1923. godine. Prve zavjete položila je o Velikoj Gospi 1925., a doživotne zavjete o istom datumu šest godina kasnije. U Krašić je došla 1950. godine i ondje je ostala sve do 1960. godine. U vrijeme krašićkoga sužanjstva nadbiskupa Stepinca s. Honorata bila je predstojnica domaćinstva u kojem su u krašićkom župnom stanu, uz nadbiskupa i župnika Josipa Vranekovića, bile još četiri služavke Maloga Isusa. Sama je sudjelovala u rizičnim »misijama« prijenosa nadbiskupovih pisama prema zagrebačkomu Kaptolu. Kada je nadbiskupovo tijelo vraćeno s obdukcije, s. Honorata imala je zadatak obući nadbiskupa koji je u otvorenom lijesu kasnije bio izložen vjernicima u zagrebačkoj katedrali. Malo bi bilo reći da je njezina uloga, kao i uloga ostalih Stepinčevih sustanara u Krašiću, bila stresna.
Golemi fizički napori, uz psihološki pritisak koji je stvarao ne samo nadzor milicije i Udbe nad krašićkim župnim dvorom, nego i niz »incidenata« – poput »spontanih« prosvjeda i mitinga koje su u Krašiću protiv nadbiskupa Stepinca organizirali lokalni partijci, sve do neugodnih privođenja pred Udbom, kojima su bile izložene i služavke Maloga Isusa – nedvojbeno su ostavili i posljedice na zdravlje krašićkih redovnica i župnika Vranekovića. Međutim, da policitemija nije tek tako u grob odvela i s. Honoratu svojedobno je implicirao i zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić.
U sažalnici iz studenoga 1974., koja se čuva u arhivu provincije Služavaka Maloga Isusa u Zagrebu, uz isticanje brojnih zasluga te redovničke zajednice za pomaganje nadbiskupu Stepincu u Krašiću, nadbiskup Kuharić u jednom je ulomku, pomalo uzgred, također spomenuo: »Zanimljivo je to da je s. Honorata bolovala, kako ste mi rekli, od iste bolesti od koje je umro blagopokojni Kardinal.«
Rijetka bolest krvi, policitemija rubra vera, nije dijagnosticirana ili njezini simptomi nisu bili opaženi u Stepinčevih krvnih srodnika. Nije poznato jesu li neki srodnici s. Honorate bolovali od policitemije. Tragovi otrova koji su pronađeni u Stepinčevu tijelu prilikom kemijske analize sredinom devedesetih, kao i sama narav policitemije, prema nekim mišljenjima mogu biti posljedica izlaganja radioaktivnomu zračenju. Ostaje samo nepoznata metoda kojom je takvomu zračenju – u Lepoglavi, a možda i u Krašiću – bio izložen nadbiskup Stepinac.
Sama po sebi teza o izlaganju nadbiskupa Stepinca nekoj vrsti radijacije nije bez utemeljenja ako se s njegovim slučajem usporede neki drugi primjeri iz povijesti. Naime, policitemija je – uz razne vrste leukemija i kancerogenih oboljenja – bila često dijagnosticirana i među žrtvama nuklearne katastrofe u Čornobilju 1986. godine. Posebno se policitemija razvijala među radnicima koji su u prvim tjednima nakon eksplozije čornobiljskoga reaktora u nuklearnoj elektrani gasili požar i nastojali neutralizirati raspršeni radioaktivni otpad. Nadalje, velika rasprostranjenost policitemije zabilježena je i među japanskim radnicima koji su se u trenutku katastrofe iz 2011. našli u postrojenju nuklearne elektrane Fukušime. Ta u »normanim populacijama« rijetko prisutna bolest krvi javljala se među djelatnicima japanske nuklearne elektrane i četiri-pet godina nakon katastrofe.
Završetak
