Glazbenicima »katoličkim oblikovateljima kulture« uvrštenima u ovaj niz svakako treba pridružiti i ime legendarnoga glazbenika Čedomira Antolića.
Rođen je 1. siječnja 1951. u Zagrebu. Nakon osnovne škole upisao je Školu primijenjenih umjetnosti, odsjek unutarnje arhitekture. Maturiravši 1971., upisao je višu građevinsku školu, ali je ubrzo shvatio da to nije njegov životni put. Neko vrijeme u poduzeću »Yugodidacta« oslikavao je razne proizvode za djecu, u općini Samobor radio je kao tehnički crtač na urbanističkim planovima, kao dizajner u tvornici ambalaže »Ivica Lovinčić« te aranžer i dekorater u tekstilnim dućanima »Izbor« i »Robni magazin«, nakon čega je 1996. postao slobodni umjetnik.
Odrastavši na svojim Goricama, iznad Fratrovca, prve je glazbene korake učinio u okrilju kapele Kraljice Apostola u sklopu nekadašnjega isusovačkoga sjemeništa »Augustin Bea«, gdje se sredinom sedamdesetih okupljala zajednica mladih, koja je postala jezgrom zbora »Kyrios«. Ondje su nastale prve njegove pjesme, poput znakovite »Znam za koga živim«; začinjalo se stvaralaštvo, od prvoga albuma, tada još na »kasetama«, »Pjesma svakodnevna« 1980. do posljednjega albuma na kajkavskom narječju »Bluz po domačem«, što ga je 2017. snimio sa sinom Matijom, između kojih su dvostruki album »Stvaranje« 1997., »Jutro« 2005., dvostruki album »Nakon svega« 2012., »Božićne pjesme« 2016., djelomice na kajkavskom, za koji je nagrađen »Porinom«. Autor je i »Porinom« nagrađenih albuma duhovnih pjesama Željke Marinović »Želim Ti dati najbolje« 2001. i »Svjetionik« 2009. Osvajao je tri puta Uskrs fest, uz tri druge, tri treće nagrade i nekoliko posebnih nagrada (tekst, izvedba). Sudjelovao je na Marijafestu, Krapinafestu, Bonofestu, Bosco festu, festivalu »Hodočašće u došašće« u Pakracu i na brojnim koncertima u Hrvatskoj i izvan nje. S Reneom Medvešekom izvodio je od 2000. godine recital »Grad«, posvećen Vukovaru i Siniši Glavaševiću. Nakon rada s »Kyriosima« na Fratrovcu i nakratko u crkvi Krista Kralja na Mirogoju djelovao je u zagrebačkim crkvama Majke Božje Lurdske sa zborom »O. Ante Antić«, sv. Petra sa zborom »Kefa«, a od 2005. vodio je zbor »Hrid« župe Kraljice Svete Krunice. Kao zborovođa bio je ne samo glazbeni pedagog, nego i, vlastitim primjerom, odgojitelj mladih. Misno pjevanje nije propuštao, a redovito je posljednjih godina održavao tradicionalne božićne koncerte na Sveta Tri kralja. Neko je vrijeme radio kao glazbeni urednik Radija Marije i Hrvatskoga katoličkoga radija. Objavio je zbirku pjesama »Pjesnik Gospodnji«, a bavio se i slikanjem, ponajviše u tušu i akvarelu, te izrađivao jaslice.
Sudjelovao je u stvaranju jazz albuma grupe »Swing again«, nastupao je s Big bandom HRT-a i s drugim orkestrima. Znao je tisuće pjesama i sve ih izvodio nevjerojatnom lakoćom, gitarom i svojim gotovo čudesnim glasom. Bio je zaljubljenik u svaku dobru glazbu, posebno u šansonu, blues i klapsko pjevanje pa je, primjerice, izvrsno obradio i interpretirao Špišićeva »Milionera«, šlagerski standard »I dok razmišljam o nama« s Ninom Badrić, a njegove zborske obrade i izvedbe tradicionala »Kad se Isus ditić u Betlem porodi«, »Bože moj, što je jutro«, »Samo Bog je ljubav moja« jedinstvene su. Tu su i njegovi odlični autorski svjetovni brojevi kajkavskoga opusa: »Bluz po domačem«, »Kak baš tak«, »Tak mora biti, kaj ne!?«, »Jožek je naš stari pajdaš«, »Zorja je zorja, beli je dan«.
Na popisu njegovih »evergrina« zacijelo će uvijek biti »Betlehem«, »Božična popevka«, »Izvor«, »Jezuš«, »Kad si sam od svega«, »Koraci«, »Postati slobodan«, »Rijeka«, »Stvaranje«, »Tama«, »Tebe ću štovati«, »Ti znaš«, »U Tvojoj milosti«, »Vrijedi živjeti«, »Zašto«, »Zornica« i »Nakon svega«, kao svojevrsna oporuka Čedina opusa. A taj je opus mnogo više od glazbe i poezije – to je njegov život! I cijela jedna teologija!
Nosio je plam Božje Ljepote u sebi. Stvarao je nadahnućem genija i slobodom Božjega djeteta, temperamentno i iskreno: riječju, glazbom i kistom u suglasju, a da ipak svaka od tih umjetnosti bude živa za sebe, nepodložna, osobita, jedinstvena. Za svoj rad primio je 2019. godine odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
U razgovoru za »Veritas« 2005. rekao je i ovo: »Važno je da sada, u ovom trenu, čovjek bude potpun i predan onomu što živi. U mojem slučaju radi se o životnoj priči koja je u potpunosti isprepletena vjerovanjem i životnošću, upijanjem riječi Gospodnje i svega što iz nje proizlazi. Sveta misa posebno je mjesto u životu vjernika i ne prestaje nikada, kao što je za mene Božić i Uskrs stalno, a samo se dese datumi bez kojih čovjek očito ne može, dok rijeka Gospodnja ionako neprestano teče.«
Umro je 23. kolovoza 2019., pokopan 27. kolovoza na Mirogoju s pjesmom obitelji, svećenika, suradnika, prijatelja i poštovatelja. Ostaje spomen na njegov jedinstveni lik: »I kada nakon svega, sred punine, u svakoj pori među ljudima, pronađem smisao i Krista živa, mogu mirno sklopit oči za nova buđenja.«
