A možda sad stvarno je? Možda sam je stvarno pobrao? Što bi me drugo baš u četiri ujutro diglo?… Istina, svaki put dosad kad bi pitao jesam li vruć, moja me Jele ohrabrila i rekla: »Ma davno si se ti već ohladio! Mogli bi na tebi u marketima održavat svježima lignje i orade!«… Ali, ovaj put… Uh, u glavi bubnja, u nosu curka, a grlo ko Sahara! Pa mučnina neka… Ljudi moji, tko da ne šmrca i ne kašlje po ovakvom vremenu?! Do lani je to bila najjnormalnija stvar, a sad… Nema jeseni, a pamtim ih već šezdesetak, da nisam bar na dan-dva dobio neku povišenu temperaturu neodređena podrijetla i izvora. A sad, što sad?! Hajd’ ti javi na posao da »imaš temperaturicu i da ćeš doći čim prođe«. Ne će čovjek još ni slušalicu spustiti, a već bi mu mogla koronaslužba biti za vratom, u onim svojim skafanderima od nožnoga palca do obrva! Pa da ga negdje zatvore gdje ni rod ni pomozbog ne može do njega!? Nema, ne smije sad biti temperaturica! Bolje javiti da se stalo na ježa, ostalo u liftu ili nešto deseto… Nema sad više ni gripe, ni obične prehlade! Ne smije biti! Ma, zapravo, nema za nas male skoro ništa! Priča mi Tomo, imao upalu uha da ga glava boljela kao da ima nešto u njoj. Ni vozit’ nije mogao pa se dao u volan ženi, koja ga odvezla na hitnu. Ali tamo, skafandirani mu uvalili samo štapić u njonju, pa ga poslali kući nek strpljivo pričeka nalaze. Idućeg dana, već je Tomo cijelu litru rakije potrošio da odrveni uho, kad su do podneva otkrili da nije pozitivan, nazvali ga i rekli da »može doći« da mu pogledaju uho. Dobro ga nije dotad sam odrezao! Nije to kao s ovim slavnima, zvijezdama i nogometašima, predsjednicima država ili sabora. Oni samo što se ne hvale svojim koronama i izolacijama, važno ih objave da svi znamo zašto i službeno ništa ne rade, i još se onako nadmoćno smješkaju najavljujući nastavke svojih aktivnosti i igara, jer oni sad imaju imunitet, a vi drugi, trtarite i dalje, pipajte se po čelu… Uh, stvarno sam ovaj put vruć, pritišće me i u prsima… ma ne, sad sam ju sigurno pokupio, našla me… Već se dva sata tu preznojavam i umirem, moram, moram ju pitati…
»Jelice, hej Jelo, jesam li vruć?«, budim ženu. »Ha?… Što, hhuuh… ah… ma, probit ćeš mi mozak tim tvojim trtarenjem! Nije ti dosta to radnim danom, nego ti stari pr…obudit me moraš i subotom!? Umjesto da si ko pravi muž već otišao u šoping, pa me iznenadio doručkom u krevet ili bar na stolu…«, odgovara Jelica, glasom negdje između škrgutanja i režanja. »Ali, ako imam koronu?«, ne odustajem samo tako. »Gori si nego virusss!« sad je to već razbuđeno siktanje. »No, onda bi se možda napokon pojavila i vijest da se ‘koronavirus probio u supermarket’! Dosad se znao probiti u sve periferijske bolnice i zabačene staračke domove, u poluprazne školice, na provincijske svadbe, evo i meni u krevet… Daj, nek se uz tvoju pomoć probije i u dućan, bar ti bi bio sretan da na dva tjedna moraju zatvoriti neki šoping centar!«
