Već se dugo iz iskustva, medija i stručne literature upozorava i pokazuje da suvremeni društveni odnosi u svijetu ne pogoduju razvoju i rastu istinske ljubavi među ljudima i narodima. Zasigurno tek s drukčijim smetnjama u nerazvijenim i civilizacijski zaostalim zemljama u svijetu nego u zapadnim industrijskim narodima s visokorazvijenim tehnologijama.
Ponajprije način kako odrastaju djeca, posebice ona iz manje-više 50 posto rastavljenih brakova ili još jednoga broja onih koji dolaze iz brakova s narušenim odnosima ne pogoduju ljubavi, zapravo ne razvijaju povjerenje u sebe i u ljude kraj sebe. Razvoj iskrene ljubavi potiskuje se u svakidašnjici.
Sebičnost je na vrhu svega, svatko pokušava svakoga impresionirati svojim stajalištima i profesionalnim orijentacijama, a u drugom se gleda konkurenta, pa i protivnika.
Prateći rezultate studija o razlozima rastava brakova i narušenih obitelji koji se nikad ne će rastati, ali i susrećući izbliza takve u svojoj svagdašnjici, vidi se da ljubavni odnosi među mladima i u skladu s njima sklapanje brakova prečesto vode razočaranju. Istina, nađu se, zaljube, ožene, sretni počnu rađati djecu, a onda zbog nezrelosti, međusobnoga manjka požrtvovnosti, razumijevanja, bliskosti, pažnje i ljubavi okrenu leđa jedno drugomu ili ostanu u braku bez velikoga oduševljenja, većinom motivirani s dva faktora za koje se često smatra da su »najvažnija barijera bračnoj disoluciji«: uhodano prihvaćanje braka kao uobičajenoga načina života u sustavu vrijednosti socijalne okoline te djeca u braku.
U toj šumi zaprjeka razvoju i rastu ljubavi nužno je ozbiljno, ali neopterećeno udubiti se u svoje velike mogućnosti i reći »da« iskrenoj ljubavi jer je ona svima životno potrebna. Pa ako se malo dijete ne odgaja s prihvaćanjem, ljubavlju i pažnjom, postat će psihosomatski opterećeno i poremećeno. Za psihičko zdravlje odrasle osobe, ali i za put k sreći nije važno samo primanje ljubavi, nego jačanje sposobnosti da ljudi sami pružaju drugima pažnju i ljubav. Nepažnja, sebičnost i bilo kakvo nasilje vode u depresiju i razaranje sebe, kao i svih drugih, sve do gubljenja osjećaja za čudesa prirode. Dobro je mudrac zaključio: gdje je ljubav, tu nema sebičnosti i nasilja, a nasilje i sebičnost nikada ne mogu proizvesti i probuditi ljubav. Zato je za ispravan i izlječiv put najbolje najprije sam sebi reći: »Sve što činiš, čini iz ljubavi.«
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
