Već je duže kurikularna reforma obrazovanja redovita tema gotovo svih medija u Hrvatskoj. Često se ističu »slabosti« reforme kao takve, istaknuti politički akteri njome se gađaju kao »živom granatom«, ali konstruktivna kritika i dalje ostaje rijetka pojava ili se kritiku prikriva, a kritičare počesto i omalovažava. Mnogi primjećuju da se sve češće zanemaruje odgojni aspekt obrazovanja, kao i postavljanje ispravnih, moralnih ideala kojima se treba težiti. Upravo zato kao povod ovomu broju rubrike Mladi mladima uzeli smo upravo odgojnu stranu »priče« i obradili ju kroz šest tema. Uz razmišljanja i istraživanja jednoga od najboljih hrvatskih znanstvenika i novinara Luke Brajnovića pišemo o odgoju osobnosti – ličnosti kod mladih osoba, kroz stalno kretanje društva naprijed, ali i poštovanje i priznavanje bezvremenskih vječnih istina i vrijednosti. Pišemo i o načinu na koji Katolička Crkva gleda na odgoj djece i mladih – napose smo proučili dokument »Gravissimum educationis« donesen na Drugom vatikanskom koncilu, koji je i dalje nepresušno vrelo usmjerenja roditeljima. U tekstovima govorimo i o važnosti odgojnoga dijela obrazovanja u školama i drugim institucijama, kao i o značenju i nužnosti međusobne nadopune roditeljskoga i obrazovnoga odgoja. Uz institucionalni i roditeljski odgoj bavimo se i načinom na koji se mladi »samoodgajaju« unutar Crkve, tj. na koje načine u zajednicama poput katoličkih skauta i zborova, športskim natjecanjima, vjeronauku i ostalim župnim aktivnostima međusobno rastu kao podsjetnik i poticaj da se u ovim lijepim proljetnim danima kao mladi vjernici još usmjerenije organiziramo i poradimo i na svom odgoju i obrazovanju.
U javnom se prostoru gotovo svakodnevno postavlja pitanje koje se tiče obrazovanja. Nužne reforme još uvijek se ne provode, a ako se možda i provode, to se radi vrlo sporo. Mora se priznati da sustav nije u skladu s očekivanjima i potrebama tržišta. Izmijenili su se mnogi ministri, a i mnogi voditelji ekspertne skupine koja je zadužena za reforme. Mogli bismo reći da se ne vidi kraj problemima koji se tiču reforme obrazovanja. Vlasti žele što više sudjelovati i prilagoditi sebi sve reforme, pa tako i onu obrazovnu. No pitanje koje si zapravo trebamo postaviti i koje se često ne spominje, a trebalo bi biti vezano uz pitanje obrazovanja ono je o odgojnoj komponenti obrazovanja.
Odgojna funkcija trebala bi biti integrirana s obrazovnom funkcijom. No mora se priznati da gospodarske i društveno-političke prilike bitno utječu na odgoj u školama. Od učenika se očekuju visoki akademski rezultati. U našem sustavu oni se postižu na standardiziranim testovima koji zapravo »potiskuju« odgojnu svrhu škole. Sve je bitno prilagođeno obrazovnoj svrsi i njoj se pridaje najviše pozornosti. Škole i obrazovne institucije 21. stoljeća trebale bi se uskladiti s univerzalnim, europskim i nacionalnim vrijednostima.
Trebale bi poticati jednakost prema svim jedinkama društva, trebale bi učiti o poštivanju različitosti i promicati toleranciju među učenicima. Također, škole bi trebale biti zadužene za razvijanje kritičkoga mišljenja, poticati osobni razvoj i samostalnost, kao i odgovornost prema zajednici. Mnogi smatraju da se hrvatski obrazovni sustav nalazi u krizi. Prema tome, ne treba se čuditi ako kažemo da imamo i krizu odgoja. Kurikularna reforma mora sadržavati i odgojnu komponentu kako bi bila uspješna. Osim toga, škole i stručne službe trebaju raditi na poboljšanju komunikacije s roditeljima, koji su aktivni sudionici odgoja djeteta.
Ne postoji univerzalna metoda odgoja djece. Svatko od nas odgajan je na različit način, onim metodama za koje su naši roditelji smatrali da su najbolje. Naravno, neke su sličnosti postojale u svakom odgoju – naša vjera i naše vrjednote, ljubav kao temelj, razumijevanje za drugoga i brojne druge. S druge strane, naši roditelji nisu jedini koji su imali ulogu u našem odgoju. Istina, oni su bili prvi, odmah uz nas, no kako smo bivali sve stariji, dobivali smo i razne druge odgojitelje – učiteljice i učitelje u školi, trenere ako smo se bavili športom, nastavnike u glazbenoj školi, vjeroučitelje i svećenike, redovnice i brojne druge.
No uza sve »odgojne osobe« u našem životu, postoji netko tko nas odgaja savršenom metodom, zato što je i On sam svemoguć i savršen. Temelji njegove, božanske metode odgoja su potpuno opraštanje, bezuvjetna ljubav i beskrajno strpljenje. Nemoguće je zamisliti kakvo bi to u nama bilo stanje savršeno čiste duše, nas kao bića bez ijedne pogrješne misli koja bi nas odmaknula od takvoga ideala, a opet svakim novim danom dana nam je prilika da budemo poput toga uzora. Bog nas sve odgaja na tri vrlo jednostavna temelja koji su stalni motivi u Svetom pismu – opraštanje, podučavanje i ljubav. Isto nam se ponavlja od samih začetaka Riječi, bez obzira na to koliko je puta to već izrečeno i koliko smo puta odbili čuti. Nakon što ponove dio gradiva mnogo puta, a učenici ne slušaju, učitelji izgube strpljenje. Isto vrijedi i za svakoga čovjeka – u tim trenutcima slabosti izgubimo usmjerenje i zagazimo u grijeh. Zamislimo na trenutak, hipotetski, da se isti takav trenutak slabosti ili bijesa, neusmjerenosti ili neuglađenosti može dogoditi Isusu. Ta što bi ostalo od nas, što bi ostalo – od svemira? Bog, od početka do kraja vremena, ne gubi strpljenje, voli, oprašta i podučava čovjeka, jer bez obzira na našu dob, mi ćemo uvijek biti njegova djeca, a on naš odgojitelj, usmjerenje, otac i majka.
Prirodno je da rastemo – kako na fizičkom tako na psihičkom, ali i duhovnom planu. S godinama naše se tijelo i psiha razvijaju, a kao djeci uzdizanoj u katoličkom duhu s vremenom dolazi i trenutak kad počinjemo tražiti način za rast na duhovnom području bez prisutnosti roditelja. Tako se priključujemo raznim zajednicama mladih u kojima zajedno s vršnjacima i ljudima slična pogleda na život uspješno rastemo u duhu vjere.
Katolički skauti zadnjih su nekoliko godina najbrže rastuća zajednica, mogli bismo reći »trend« u mladih Hrvata. Mnogi se pronalaze u ovom svojevrsnom »načinu života« koji se vodi pod geslom »Bog, Crkva, domovina 100 %«. Skaute je na području Republike Hrvatske osnovao riječki vjeroučitelj Marin Miletić, pod čijim su vodstvom osnovane i mnoge podružnice diljem Hrvatske. Mladi koji vole provoditi vrijeme u prirodi, a s druge strane i u kvalitetnom društvu s Bogom i mnogim mladim entuzijastima slobodni su pridružiti se toj zajednici.
Oni vičniji nadmetanju na športskim terenima u crkvenim će zajednicama naći prostora i za to, a sve na slavu Božju. Diljem Lijepe Naše organizirane su katoličke malonogometne lige i turniri na kojima se ekipe povezane s Crkvom nadmeću na športskim borilištima. Ako ne želite naprezati svoje noge, a želite glasnice i za to imate talenta, tu su za vas mnogi zborovi na razini zajednica, župa, (nad)biskupija itd. Većina župa ima i svoje zajednice mladih u kojima se jednom ili više puta tjedno mladi okupljaju i razgovorom ili društveno korisnim radom pomažu svojoj župi. Franjevci pak imaju posebnu zajednicu mladih – Framu u kojoj mladi mogu učiti nasljedovati Isusa Krista po uzoru na sv. Franju Asiškoga, a uz njih i muške i redovničke zajednice na svoj način okupljaju mlade.
Za svakoga ponešto, rekli bismo, a sve u društvu vršnjaka i za napredak na duhovnom planu. Zato sve pozivamo: Boga upoznajmo svakodnevno, molitvom, čitanjem, u sebi samima, ali i u zajedništvu s drugima – sve za izgradnju našega unutarnjega ja vođenoga osobom i djelom Isusa Krista.
Ljudska ličnost podrazumijeva sveukupnost osobina, svojstava i ponašanja kojima se individualnost jedne osobe postojano izdvaja i odlikuje između drugih pojedinaca određene zajednice, piše Hrvatski leksikon. Međutim, svakodnevna nas kultura, u koju smo neizbježno uronjeni svojom pripadnošću zapadnomu civilizacijskomu krugu, na određeni način pokušava ukalupiti i spomenute čovjekove vrline reducirati pod zajedničkim nazivnikom. Tako ispred mladoga čovjeka stoje obrasci razmišljanja i ponašanja o kojima nije potrebno najprije kritički promisliti, nego ih je dovoljno automatski »konzumirati« i rabiti u svakodnevnim životnim interakcijama.
Odgoj ličnosti neizbježna je potreba današnjice i, općenito, uvjet napretka društva. To je naglašavao prije više od šest desetljeća katolički intelektualac Luka Brajnović, a čini se da je ta misao itekako relevantna u današnjem svijetu. Odgoj ličnosti ne znači odgajanje mladoga čovjeka prema mjerilima svijeta prošlosti. Svako vrijeme nosi svoje izazove i obilježja, odnosno svako vrijeme stvara i novi duh. U taj se duh, napominje Brajnović, čovjek treba uživjeti tako da »ne otpadne iz redova današnjice«. No čovjek u tom procesu prije svega ne smije izgubiti iz vida što su to vječne istine i vrijednosti koje nisu podložne duhu nekoga vremena. Upravo se na tim temeljima treba odgajati zdrava ličnost jer će stajališta i ponašanja takvoga čovjeka biti podređena njegovoj slobodnoj volji, a ne karakteristikama određene povijesne epohe. Ljudska osobnost koja je odgojena na temeljima vječnih istina i vrijednosti znat će najprije rasuditi pa uzeti, a ne uzeti pa rasuđivati ili pak uopće ne rasuđivati, što je vrlo česta pojava u suvremenom svijetu koji sve relativizira. Dobro odgojena osobnost pojedincu daje snagu da ne upadne u neke samo na prvi pogled bezazlene zamke današnjega života. Umjesto da prihvaća sve zbog simpatija prema polovici ili trećini nekoga duhovnoga ili materijalnoga fenomena jer je »sve relativno«, zdrava će ličnost znati odvagnuti i rasuditi kako najbolje postupiti. Vječne istine i vječne vrijednosti ukorijenjene u osobnost pojedinca postaju tako korektiv u ponašanju svakoga čovjeka.
Primarna je zadaća svakoga roditelja odgoj vlastitoga djeteta. I tako je oduvijek bilo. Ipak, uz roditelje kao primarne protagoniste odgoja, postoje još neke osobe i institucije u djetetovu životu koje također utječu na odgoj. Često u primarnom odgoju osim otca i majke sudjeluju i baka i djed, ujak, strina, teta, stariji brat ili sestra, kao i sva ostala uža i šira rodbina, često i susjedi. Osim njih, posebno ako dijete od malih nogu provodi mnogo vremena tamo, utjecaj na odgoj ima i vrtić. Škola također nosi dio odgovornosti za odgoj, odnosno svi učitelji i stručni suradnici koji se susreću s djetetom.
Ipak, kako kaže stara uzrečica, odgoj dolazi iz kuće, iz doma. Ni jedan vrtić, ni jedna škola ne može ga nadomjestiti. Stil roditeljstva oblikuje život djeteta od samih početaka i utječe na njegov daljnji razvoj. Tradicionalno gledajući, majka je oduvijek bila ta koja je brižna, pažljiva, posvećena i koja provodi svaki trenutak sa svojim djetetom pazeći da je sve u najboljem redu, onako kako treba biti. S druge strane, otac se oduvijek brinuo za cijelu obitelj, radio je kako bi osigurao normalne uvjete za život ukućanima, kako bi uvijek imali što jesti i od čega živjeti. Zbog toga je otac bio i odsutan, shvaćan kao manje pažljiv, ali jednako, ako ne i više važan član svake obitelji – njezin hranitelj. Danas su odnosi unutar obitelji drugačiji jer je novo vrijeme donijelo i promjene. Sada često i majka radi i zarađuje, čime i ona postaje hraniteljica obitelji. Ponekad otac provodi više vremena s djecom nego majka, čime se i njega doživljava kao brižnoga i posvećenoga.
No ono što je važno reći i zapamtiti leži u činjenici da je prisutnost obaju roditelja u životu djeteta nužna za normalan i dobar odgoj jer i otac i majka svojim primjerom dijete uče različite stvari koje su jednako važne. Taj omjer, zastupljenost obaju roditelja u djetetovu životu čini ravnotežu koja je potrebna za pravilan razvoj i ispravan odgoj.
Odgajanje djeteta jedno je od najljepših, ali i najzahtjevnijih iskustava koje čovjek može imati. No roditelji nisu sami u odgoju – oni su suradnici Božjega stvarateljskoga i otčinskoga djelovanja. Zato i Crkva pomaže roditeljima da svojim znanjem i ljubavlju ispune svoje poslanje. Pravi je primjer takve pomoći i deklaracija »Gravissimum educationis« koja govori o »presudnoj važnosti odgoja«.
Deklaracija je izglasana 28. listopada 1965., a namijenjena je cijelomu čovječanstvu. U uvodu deklaracije Drugi vatikanski koncil posebnu pozornost posvećuje odgoju u čovjekovu životu. Traži jamstvo osnovnih prava ljudi na odgoj, napose prava djece i roditelja, te upozorava da se na jednoj strani odgojne ustanove usavršavaju, a na drugoj mnoga djeca i mladi u svijetu nemaju ni prikladna odgoja u kojem se njeguju istina i ljubav. Jednako tako, mora se jamčiti neotuđivo pravo na odgoj, odnosno da »svi ljudi bilo koje rase, dobi i položaja, snagom ljudskoga dostojanstva od Boga darovana imaju neotuđivo pravo na odgoj« (GE 1). Svi kršćani imaju pravo na kršćanski odgoj, a deklaracija ističe i odgovornost roditelja i obitelj kao prvu školu odgoja (GE 3). Potrebna je pomoć i društva kao cjeline pa je zato dužnost države osigurati svim građanima jednak odgoj i dobru školu te pripremati sposobne učitelje (GE 5). Deklaracija navodi da roditelji mogu povjeravati svoju djecu katoličkim školama i u svemu im pomagati, a ako to ne ispune, potiče roditelje da im djeca pohađaju vjeronauk i u nekatoličkim školama. Crkva ima pravo osnivati katoličke škole, fakultete, institute i sveučilišta koji usmjeravaju »cijelu ljudsku kulturu prema poruci spasenja« (GE 7), a učitelji trebaju biti »opremljeni« znanjem (GE 8).
Svakim izborom koji učine obitelj, Crkva i društvo uče djecu o onome što je važno. Zato treba odgajati i biti pravi primjer djeci i mladima te imati na umu Boga i njegovu ljubav kao glavni resurs iz kojega će učiti kako živjeti. A navedena koncilska deklaracija pravi je put prema takvu odgoju.
Pripremili: M. Erceg, L. Glasnović, F. Hrnčić, M. Labaš, N. Lednicki, Z. Medak
