Hrvatsko društvo na zdravstvenoj razini suočava se s nizom teškoća, koje će sve više dolaziti na vidjelo te tražiti odgovore šire zajednice. Starenje stanovništva, ubrzan i nezdrav stil života koji dovodi do stresa i depresije, zagađen okoliš i nezdrava hrana te učestala upotreba lijekova svakodnevnica je s kojom se suočava suvremeni svijet. Starenje je fiziološki proces i ne znači bolest, ali s većom životnom dobi povećan je rizik za pojavu pojedinih bolesti. Tako je među kroničnim neurološkim bolestima koje su povezane sa životnom dobi česta i Parkinsonova bolest. Premda nije smrtonosna, ona znatno smanjuje kvalitetu života, zbog čega se oboljeli i obitelj suočavaju s brojnim poteškoćama. Učestalost i broj oboljelih od Parkinsonove bolesti povezan je sa starošću populacije i javlja se u 1 posto osoba starijih od 60 godina. Još se brojni prisjećaju pape sv. Ivana Pavla II. koji je posljednje godine bolovao od te bolesti. O zastupljenosti, uzrocima i mogućnostima pomoći oboljelima i obitelji govori neurologinja dr. Helena Šarac s odjela za poremećaje pokreta i kretanja Klinike za neurologiju KBC-a Zagreb.
»Parkinsonova je bolest posljedica izrazitoga nedostatka neurotransmitera dopamina u dijelu mozga koji je zadužen za kontrolu voljnih pokreta i početak neke motoričke radnje«, ističe dr. Šarac. »Razlog manjka lučenja dopamina u mozgu još uvijek nije jasan. Bolest se razvija postupno, može proći nekoliko mjeseci i godina prije nego što smetnje postanu izražene, a nerijetko joj prethode nemotorički simptomi u obliku poremećaja raspoloženja, depresivnih simptoma i poremećaja spavanja, poremećaj njuha. Bolest pogađa oba spola, češće muškarce nego žene. Najčešće se javlja sporadično, između četrdesete i sedamdesete godine, a nakon 65. godine oko 1 posto populacije oboli od Parkinsonove bolesti. U Hrvatskoj je registrirano oko 14 000 oboljelih, a pretpostavlja se da ih je i do 20 000 s obzirom na to da u oko 25 posto osoba bolest ostane nedijagnosticirana. Predviđa se da bi se do 2040. godine broj oboljelih mogao udvostručiti. Parkinsonova je bolest nakon Alzheimerove demencije druga najčešća neurodegenerativna bolest«, navodi dr. Helena Šarac.
Govoreći o simptomima Parkinsonove bolesti dr. Šarac navodi: »Svaka osoba je individualna i simptomi mogu biti različiti. Drhtanje (tremor) simptom je koji se najčešće povezuje s tom bolešću, iako se javlja u samo 25 posto oboljelih. Nadalje, pojačan tonus ili ukočenost mišića (rigor) često je udružen s bolovima u vratu, ramenima, duž kralježnice i zdjelice i rezultira tipičnim pognutim položajem trupa prema naprijed, s nogama savijenim u koljenima i rukama zgrčenim u laktovima. Lice ponekad poprima izgled maske, a može se javiti prekomjerno mašćenje kože lica i pojačano slinjenje. Prisutne su i bradikinezije, tj. usporene i oskudne kretnje, smanjene su automatske kretnje, mahanje rukama pri hodu, treptanje, gestikulacija, a usporene su i fine kretnje, kao i uobičajene jednostavne kretnje kao što su pisanje, zakopčavanje gumba, okretanje u krevetu. Javljaju se i smetnje ravnoteže zbog slabljenja ili gubitka posturalnih refleksa. Od početka se javljaju promjene rukopisa, tj. disgrafija, slova su sve manja, a riječi nagomilane. Tijekom vremena javljaju se i sekundarni, tzv. ne-motorički simptomi kao što su poremećaj spavanja, vrtoglavica, konstipacija (zatvor), smetnje raspoloženja, depresija, poremećaj osjeta mirisa, smetnje govora, mokrenja i poremećaj seksualnosti.« Dr. Šarac ističe da je važno uočiti da različiti pacijenti imaju različite simptome. U kasnim fazama Parkinsonove bolesti može se mijenjati emocionalna i duševna stabilnost osobe, a kod vrlo uznapredovale bolesti može se razviti i demencija, s gubitkom pamćenja i prisjećanja, zbunjenost i dezorijentacija, poglavito tijekom noći, te u konačnici nepokretnost i ovisnost o tuđoj pomoći. Iako se smatra da je bolest primarno povezana s procesom starenja, starija životna dob nije jedini čimbenik rizika za razvoj bolesti.
Dr. Šarac ističe da važnu ulogu igraju i čimbenici okoliša, kao što su izloženost pesticidima, organskim otapalima i teškim metalima, bunarska voda. Genetički čimbenici, odnosno nasljeđe ima ulogu u oko 5-10 posto pa se rizik obolijevanja višestruko povećava u obiteljima oboljelih od Parkinsonove bolesti. Nadalje ističe da Parkinsonovu bolest treba razlikovati od ostalih oblika parkinsonizama koji se mogu javiti kod dugotrajne primjene različitih lijekova kao što su antipsihotici, lijekovi protiv povraćanja, antidepresivi, opioidi i slično. Zabilježena je veća pojavnost Parkinsonove bolesti u pacijenata s depresijom i kod nekih autoimunih bolesti. Nadalje dr. Šarac navodi: »Važno je naglasiti da bolest nije smrtonosna i da danas postoje mnogi djelotvorni lijekovi kojima se ona može vrlo dugo kontrolirati, a životni vijek oboljelih od te bolesti danas je znatno produljen ili gotovo izjednačen s ostatkom populacije. Liječenje je uspješno osobito u ranim stadijima pa je već kod pojave prvih simptoma bolesti nužno obratiti se neurologu kako bi se bolest što ranije dijagnosticirala i započelo adekvatno liječenje. Budući da je ta bolest progresivna i neizlječiva neurološka bolest, liječenje se svodi na ublažavanje simptoma bolesti uz minimalne nuspojave te na usporavanje napredovanja bolesti ili neuroprotekciju.
»Terapija uključuje«, navodi dr. Šarac, »liječenje lijekovima koji se uzimaju na usta, a od naprednih metoda upotrebljava se duodopa pumpa i apomorfinska pumpa kojima se postiže povećanje razine dopamina u mozgu. Te metode dostupne su u svim većim kliničkim centrima u Hrvatskoj, a provode se i u klinci KBC-a Zagreb. Kod vrlo uznapredovanoga stadija bolesti, dakle kada pacijenti nedovoljno reagiraju na lijekove ili su razvili nuspojave na lijekove, može se razmotriti i kirurško liječenje, koje uključuje duboku mozgovnu stimulaciju, kojom se ugrađuju elektrode u određenu regiju mozga, i ugradnju elektrostimulatora pod kožu na prsnom košu. Elektrostimulacijom se blokiraju negativni moždani signali koji uzrokuju primarne motoričke simptome Parkinsonove bolesti i time se ublažavaju nekontrolirane kretnje, tremor i ukočenost mišića. Međutim, ta metoda nije indicirana za pacijente koji nemaju odgovor na levodopu te u pacijenata s izraženim psihičkim i kognitivnim smetnjama jer može pogoršati te simptome. Smatra se da je to najučinkovitija terapija u poboljšanju kvalitete života bolesnika, ali sa sobom donosi i rizike, poput infekcije ili moždanoga udara. Ta metoda za sada se provodi u KB-u Dubrava i radi je prof. dr. Darko Chudy, koji je poznat na svjetskoj razini.«
Dr. Šarac navodi da je pravilna prehrana vrlo važna u oboljelih od Parkinsonove bolesti jer je gubitak na tjelesnoj težini uobičajen, a utječe i na djelotvornost lijekova. Oboljeli pretežno imaju problema sa žvakanjem i gutanjem te probavom. Treba ograničiti unos bjelančevina i masti jer usporavaju pražnjenje želudca i sprječavaju apsorpciju levodope. Prehrana bogata ugljikohidratima može povoljno utjecati na prijenos levodope u mozak. Preporučuje se da 55 posto dnevnoga kalorijskoga unosa čine ugljikohidrati poput tjestenine, riže, kruha i krumpira, 30 posto masti i 15 posto bjelančevine. Preporučuje se i minimalno konzumiranje namirnica visoke kiselosti poput narančina ili limunova soka i rajčice. Obroci trebaju biti manji i češći, a namirnice bogate bjelančevinama treba davati kasno popodne kako njihov unos ne bi remetio apsorpciju levodope.
Nadalje dr. Šarac navodi da pojedinci teže prihvaćaju tu bolest, a ponekad je negiraju. U oboljelih depresija je najčešći psihički poremećaj i javlja se u oko 40 posto njih, a očituje se u poremećajima sna, manjku energije, kroničnom umoru, psihomotornoj usporenosti, teškoćama koncentracije. Mogu se javiti i smetnje osobnosti u vidu neprilagodljivosti i izbjegavanja novih aktivnosti. Isto tako poznato je da osobe koje od ranije boluju od depresije imaju veći rizik od razvoja Parkinsonove bolesti pa 15 do 25 godina kasnije rizik raste za 50 posto. Parkinsonova bolest razvije se u 1,1 posto osoba s depresijom te u 0,4 posto osoba bez depresije, a u težih oblika depresije rizik je i do 3,5 puta veći. Smetnje spavanja prisutne su u oko 40 posto oboljelih. Demencija se razvija u oko četvrtine oboljelih unutar devet godina, u 52 posto nakon 13 godina i u 78 posto oboljelih tek nakon 17 godina od nastupa bolesti. Danas su dostupni lijekovi koji mogu pomoći i olakšati osobama s teškoćama te bolesti.
Dr. Šarac ističe da redovita tjelovježba ima blagotvoran učinak i utječe na simptome bolesti. Važne su aktivnosti koje poboljšavaju pokretljivost i ravnotežu. Fizikalna je terapija važna osobito kod izraženoga simptoma ukočenosti, a oboljeli će se ukupno bolje osjećati. Socijalno uključivanje ima značajnu ulogu, oboljeli se trebaju međusobno povezivati, boriti se i nastaviti živjeti usprkos kroničnoj bolesti. Posebno je važna podrška obitelji i cijeloga društva oboljelima. Odnos i komunikacija članova obitelji ključni je dio njege i pomoći. Kako bolest napreduje, uloge se mijenjaju, a oboljeli postaje sve ovisniji o tuđoj pomoći. Njegovatelji trebaju jasno znati koliko mogu pomoći i tko sve od članova obitelji u tome može sudjelovati. Važnu ulogu imaju stambeni uvjeti, financijske mogućnosti, zdravstveno osiguranje, zaposlenje i izvori prihoda i dodatni troškovi. »Od iznimne je važnosti duhovna dimenzija i duhovna pomoć. U konačnici, ljubav i osjećaji koju oboljeli primaju od svojih najbližih nemjerljivi su u odnosu na sve druge oblike pomoći«, navodi dr. Šarac.
