– Hej mama, tata, znate li da će iduće školske godine biti dvaput zimski praznici, a još i jesenski!! – dok još ne znam ni što s nadolazećim ljetnim praznicima, drma nas naša srednjoškolka Dora novim spoznajama.
– O čemu ti, kakvi sad dvostruki zimski praznici? Jedni za skijaše, drugi za nasanjkane? Daj, ne zbunjuj me sad na proljetnom roštilju s jesenskim temama… – odmahujem, ne mičući pogled s vratine na rešetki.
– Dobro ti dijete veli! – moj šuro, »Sin Oluje«, opet je od mene informiraniji. – Škole, i osnovne i srednje, same će moći birati žele li imati jesenske praznike i hoće li zimske u komadu ili »na dvije rate«. Pa će im se prema tome poštimati proljetni praznici, jednima dulji, drugima kraći. Svako po svome, čak ni sve škole u jednoj županiji ne moraju isto izabrati!
– Jako »domišljato« – preduhitri me ženica Jelica, vrteći kažiprstom kao vadičepom u blizini sljepoočnice – »ingeniozno« nam je to školstvo. Kako jednim potezom »rasturiti« obiteljski život!
– Čekaj, kakve to veze ima s time?… – zbuni se šuro.
– Kako nema? – javim se sad ja. – Hajd’, zamisli kad nam iduće godine Jura i Marta u osnovnoj budu imali jedne, a Dora u srednjoj druge praznike! Morat ćemo i Jelica i ja različito koristiti ostatke godišnjeg…
– Ili još bolje – nisam ni sumnjao da će Jelica znati još bolje – zamisli situaciju kad nam, kao i svake godine, za proljetne praznike dođu u goste, »u zoološki«, Lovro i Luka, bratići naše djece, koja će tada biti… u školi!
– Imat će zoološki i bez Maksimira – prekinuh i ja nju – sve pod našim krovom! Gdje jedni idu u školu, drugi spavaju do podneva, a mi treći više nismo sigurni jesu li to školski, državni ili vjerski praznici!
– Kad se danas sve može birati! – javi se šurina Jasnica, koju godinicu od nas mlađa. – Vi »mastodonti« naučili ste još u djetinjstvu da nema izbora! Sto put’ ste mi već pričali kako je u dućanima bila samo jedna vrsta sapuna za higijenu, samo jedna za veš; jedni slatki i jedni slani keksi, nema zabune! E, a danas je došlo novo doba, sve se može birati! I keksi i sapuni, glazba domaća i strana, i sto TV programa… Pa se tako mogu birati i školski praznici! I školska lektira, i…
– Pa da, zaboravila si reći da se može birati još hoćeš li se oženiti ili »omužiti«, hoćeš li i sam biti malo muško, malo žensko… – uzvrati joj »Sin Oluje« rafalno. – Po »naprednom« svijetu već biraju kad će babu ili didu »iskopčati« i svetom Peri na razgovor poslati! Da i ne govorim o tome kako će roditelji birati boju očiju ili kose nerođenog djeteta, a i to hoće li ga sami rađati ili će unajmiti epruvetu i neku »porođaj -tetu«! Pa da, što se ne bi sve biralo? Skoro i to je li prije bio pokolj na Šri Lanki ili u Srebrenici! I kako se onda ne bi biralo kad će biti »pišivi« školski praznici?! Svaka škola po svome, dabome! Baš me zanima samo tko će to odlučivati? Kad sve roditelje moraju do 1. srpnja obavijestiti koji je »paket praznika« odabran.
– Ha, možda će se birati i te koji će to birati? – pogladi ga ženica. – Nema ti više »jednoumlja«, doba je demokracije, odabira. Sve se danas može birati!
– Sve, samo jedno ne! – presjekoh ju.
– A što to??
– Pa eto, sabornike po imenu i prezimenu! Paradoksalno, ali baš tamo gdje se svi tuku »u prsa demokratska«, nema baš puno izbora! Nema biranja »solista«, već se bira »band«, da ne velim »banda« i njezina lista, koju »odozgo« postavljaju. Štoviše, i mijenjaju! Pa umjesto onih koje si ti u nadi birao, vidjevši ih na listi, dođu neki »Bogom dani«, umjesto odabrani!
– I još te poslije uvjeravaju da si ih ti birao!? – pridruži mi se šuro, pušeći se jače no roštilj. – Baš kao što sam »birao« i ovu »Istanbulku«! I »Marakeš«, i rad do 67., i… Piiih, Jasno moja, kakva si da si, ti si valjda zadnje što sam stvarno ja odabrao!
– Bedaček moj – zagrli ga čvrsto ona – ti još nisi naučio da uvijek žene biraju?
