Američko se društvo otvara javnim raspravama u kojima se secira pandemijsko vrijeme i provodi inventura zabluda, pogrješaka ili propusta. Neki intelektualci koji su bez privatnih ili financijskih interesa podupirali politike zatvaranja, ograničenja i cenzura sada otkrivaju loše procjene ili traže razloge krivih javnozdravstvenih odluka.
Nedavni je primjer esej profesorice Emily Oster objavljen pod naslovom »Proglasimo pandemijsku amnestiju«. Ona je profesorica ekonomije na bostonskom sveučilištu, autorica uspješnica o trudnoći i roditeljstvu te velika zagovornica strogih epidemioloških mjera, posebice potpunoga zatvaranja. Koristeći se svojim društvenim statusom poznate autorice, aktivistice i znanstvenice, podupirala je stroge vladine mjere za suzbijanje pandemije i sama zahtijevala dodatne zabrane, zatvaranje svih škola, obvezno cijepljenje studenata, ukidanje proslave blagdana…
U svom se promišljanju prisjeća ishitrenih reakcija i priznaje da prisile na nošenje maski i socijalno distanciranje nisu bile ni prikladne ni efikasne: »Tada to jednostavno nismo znali.« Priznaje da je zatvaranje škola bila teška pogrješka i povlači svoje izjave o onim »učiteljima ubojicama« koji su se protivili ukidanju nastave. »Nazvala sam ih genocidnima. To nije bilo ugodno, ali tada smo bili preplavljeni osjećajima.« Smatra da je vrijeme pandemije bilo vrijeme neznanja, nedostatka informacija i složenih odluka pod pritiskom neodređenosti.
Profesorica Oster priznaje da su neki ljudi tijekom pandemije bili dalekovidni i u pravu, a oni koji su slijedili loše ili krive upute sada se povlače iz javnosti. Smatra da sada te sukobe treba zaustaviti i zakopati ratne sjekire. »To likovanje i povlačenje proždire energiju društva i stvara kulturu rata, posebice na internetu.«
Prema tome, treba zaboraviti podjele i okrenuti novu stranicu svakodnevnoga života. Takav je prijedlog profesorice Oster, i drugih pandemijskih konvertita, prihvatljiv, ali pod uvjetom da zahtjev za amnestijom ne bude zahtjev za amnezijom.
Michael Senger, autor »pandemijske« knjige »Kako je Xi Jinping zatvorio svijet«, ali i mnogi drugi znanstvenici, vrlo su kritični prema ispovijestima pandemijske upraviteljice zapakiranih u miroljubivu ambalažu. »Neznanje ili ignoriranje ne može biti izgovor za politike koje drugima uskraćuju ljudska prava u vrijeme neodređene definicije izvanrednoga stanja. Amnestija kao čin opraštanja zahtijeva kajanje i ispriku prema onima koji su oštećeni.«
Ispravno je ne biti zarobljen iza barikada i ne nastavljati sukobe koje su izazvale nametnute epidemiološke mjere. No postpandemijsko primirje ne smije spriječiti (raz)otkrivanje uzroka i razloga uočenih zabluda, financijskih ili ideoloških interesa… Treba preispitati zakonitost represivnih mjera koje su bile izravan derivat medicinskih procjena: izbacivanje putnika iz vlakova te učenika i učitelja iz škola, premlaćivanje prosvjednika, uručivanje otkaza radnicima, a novčanih kazna poljoprivrednicima, zabranjivanje rada vozačima kamiona, a govora i tekstova znanstvenicima…
Treba dopustiti i poticati znanstvena istraživanja bez obzira na rezultate neugodnih iznenađenja. Jer svjetlost na kraju tunela možda nije bilo cjepivo, nego lekcija o promašajima. Znanost je nalik pravdi, spora je, ali dostižna. Sve je više studija u kojima se objavljuju podatci koji ne opravdavaju poduzete javnozdravstvene mjere; s vremenom se mijenja stajalište većine, pa oni koji iščitavaju takve znakove vremena traže primirje, novi početak ili amnestiju.
