Svećenici i politika
Za vrijeme predizborne kampanje mediji su pisali o neobičnu slučaju svećenika koji je nakon mise pozvao za ambon jednoga bivšega ministra da izrekne »pozdrav« okupljenima. A osobno me sablaznilo vidjeti jednoga svećenika – u odijelu i u košulji s kolarom – kako u publici sudjeluje na predizbornom skupu jedne političke stranke. Koja su granice doličnoga ponašanja svećenika u predizbornom vremenu?
Ante L., čitatelj iz Splita
Svaki je svećenik kao i svaki drugi građanin pozvan i odgovoran sudjelovati u društvenom životu, što znači da ima pravo na svoj politički izbor i glasovanje za određenu političku opciju. Istodobno svaki bi svećenik trebao biti svjestan da njegovi vjernici imaju isto to pravo i obvezu, ali se nužno ne moraju prepoznati u onoj za koju on optira i o tome mora razborito voditi računa i ne dopustiti da ga se »politizira« (što zapravo znači zloupotrebljava u političke svrhe). Ne znamo u kojem je kontekstu svećenik kojega spominjete pozvao »bivšega ministra« da »izrekne ‘pozdrav’« okupljenima s ambona, ali nam se to ne čini priličnim, premda ne poznajemo sve okolnosti. U jednom prethodnom broju pisali smo upravo o važnom liturgijskom mjestu i značenju ambona, pa samo podsjećamo da njegova uloga sigurno nije »pozdravljanje« bilo koga, pa tako ni političara.
Ne znači da Crkva mora šutjeti
Što se svećeničkoga sudjelovanja na predizbornim skupovima pojedinih stranaka tiče – a riječ je o okupljanjima u javnim prostorima – istaknuli bismo da se i tu traži razboritost i odmjerenost. Ako to tako možemo i smijemo sročiti, za svećenike bi najbolje bilo da se suzdrže od takvoga javnoga pojavljivanja jer se doista moraju pastoralno brinuti o svim svojim vjernicima. Međutim, to ne znači da Crkva – pa onda i svećenici – i u predizbornom i u izbornom razdoblju moraju šutjeti, da ne smiju u to vrijeme govoriti o moralnim i etičkim načelima, o vrijednostima (i u politici), jer su i u tom razdoblju dužni naviještati evanđelje, radosnu vijest.
Na to je upozorio još 2011. i poljski nadbiskup Jozef Kowalcyk, o čemu je pisala Katolička tiskovna agencija: »Crkva se uvijek želi uvući u politiku, bolje reći iskoristiti u političke svrhe, ako ništa drugo, onda da bar, nakon izora, bude žrtveni jarac. Crkva je uvijek kriva, smatraju neki, a Crkva ne izlazi na izbore. Misleći tako, oni ne shvaćaju da su kršćani Crkva, pa bi u svojem neznanju, u ime prava i slobode Crkvi, odnosno kršćanima, oduzeli pravo na vlastitu, kršćansku savjest.«
Pravo na osobno političko mišljenje
Nemojmo zaboraviti ni činjenicu da pastoralna konstitucija Drugoga vatikanskoga koncila »Gaudium et spes« ističe da se Crkva ne podudara s političkom zajednicom niti se veže uz bilo koji politički sustav: »Crkva, koja se na temelju svoje zadaće i mjerodavnosti ni na koji način ne miješa s političkom zajednicom niti se veže uz bilo koji politički sustav, znak je ujedno i zaštita transcendentnosti ljudske osobe« (GS, 76), a Zakonik kanonskoga prava ističe: »Neka klerici uvijek nastoje da se među ljudima što više čuvaju mir i sloga utemeljena na pravdi (kan. 287, par. 1) i »neka aktivno ne sudjeluju u političkim strankama ni u upravljanju sindikalnim društvima« (kan. 287, par. 2), pri čemu ne smijemo zaboraviti da u politici shvaćenoj kao brizi za opće dobro mora biti »mjesta«, da tako kažemo, za crkveno i svećeničko zanimanje za politiku i za njihovo pravo na osobno političko mišljenje.
Uostalom, toliko ste puta i Vi čuli da su politička zajednica i Crkva neovisne jedna od druge – i tako je najbolje – ali su obje u službi istih ljudi. Osim toga, kao što smo rekli, vjernici laici – katolici – članovi su različitih političkih stranaka, neki kao podupiratelji i birači, neki kao aktivni članovi na nižim ili višim razinama političkoga djelovanja. To djelovanje Crkva smatra vrlo poželjnim u raznim političkim strukturama, pod uvjetom da su dosljedni i da djeluju u skladu sa svojim vjerskim načelima i vrijednostima, na što ih smiju upozoriti i njihovi pastiri – svećenici.