»Postoje dva puta da bi se došlo do istine. Odlučio sam slijediti oba. Ništa u mojem radu, ništa od onoga što sam naučio na studijima o bilo kojoj znanosti ili religiji nije promijenilo moje mišljenje. Nemam konflikata koje bih morao pomiriti. Znanost nije promijenila moju vjeru u religiji niti je religija ikada pobijala zaključke koje sam izvukao iz znanstvenih metoda.« Tako je o sebi govorio Georges Lemaître (1894. – 1966.), razmjerno dobro poznat kao »otac« znanstvene teorije koja će kasnije ući u svijest suvremenika pod nazivom teorija velikoga praska, na kojoj se pak zasniva teorija o evoluciji čitavoga svemira. Mnogo je manje poznato da je belgijski znanstvenik i profesor na Katoličkom sveučilištu u Louvainu bio katolički svećenik. A citirane riječi, premda izgovorene za »New York Times« 1933. godine, dakle davno prije Lemaîtreove smrti, zvuče kao njegova životna oporuka.
Velikoga se znanstvenika i svećenika nedavno, primivši sudionike znanstvenoga skupa u organizaciji Vatikanske zvjezdarnice, prisjetio papa Franjo. I kao duhovnu ostavštinu Lemaîtreova života, barem kad je riječ o dijalogu između znanosti i vjere, istaknuo: »Mons. Georges Lemaître, u svojem dvostrukom svojstvu katoličkoga svećenika i kozmologa, u neprestanoj kreativnoj napetosti između znanosti i vjere, uvijek je na lucidan način branio jesno metodološko razlikovanje između područja znanosti i teologije, gledanih kao polja različitih kompetencija, koje su se ipak skladno ujedinile u njegovu životu. To razlikovanje, koje je prisutno već kod sv. Tome Akvinskoga, čuva od stvaranja kratkih spojeva koji su štetni kako za znanost tako i za vjeru.«
To što je bio svećenik – kažu poznavatelji – priskrbilo je Lemaîtreu probleme na »obje strane«. Znanstvenici ga kao svećenika nisu uvijek baš najozbiljnije uzimali, misleći da je njegova postavka o »primarnom atomu« ili o »svemirskom jajetu« – tako je on govorio o postavci koja će kasnije dobiti ime teorija velikoga praska – plod metafizičko-teološkoga pristupa stvaranju. Među teolozima, s druge strane, nije nedostajalo onih koji su se pitali ima li u toj teoriji, koja govori o »početku« fizičkoga prostora i vremena, mjesta za Boga. Ili je li ona pomirljiva s biblijskom slikom o stvaranju?
Lemaîtreov znanstveničko-svećenički lik nikada nije bio lišen privlačnosti. Godine 1933. – bilo je to vrijeme kad se Lemaître već afirmirao u znanstvenim krugovima, upoznavši i zadobivši priznanje i od Einsteina – franjevac Hubert Vecchierello u knjizi »Einstein i relativnost; Lemaître i svemir koji se širi« zapazio je: »Vrlo je zanimljivo danas, kad ima toliko paušalnoga razmišljanja i još paušalnijega pisanja i govorenja o Božjem nepostojanju, o besmrtnoj duši i o mnoštvu vječnih istina, vidjeti čovjeka koji je i svećenik i znanstvenik, koji na najprisniji način bratuje s najslavnijim svjetskim genijima. Ne samo da se s njima druži, nego im je i ravan. A stara je i prazna laž da proučavanje znanosti znači gubitak vjere u religiji. Lemaître je, naravno, obično predmet velike znatiželje – ne toliko kod svojih ‘suvjernika’ kao u onih koji nisu od vjere, koji se čude nad ‘fenomenom’ katoličkoga svećenika koji je znanstvenik; štoviše, ne samo obični znanstvenik, nego genij s najsmionijim teorijama.« Premda su se vremena u mnogočemu promijenila, navedena tvrdnja i danas zvuči svježe.
Inženjer mehanike, matematičar, uz to završio je i studij filozofije – to su bila Lemaîtreova akademska polazišta s kojima je poželio postati svećenik pa je te spoznaje upotpunio i osnovnim teološkim studijem. Za svećenika je zaređen 1923. godine, a nadbiskup Mechelena kardinal Desire-Joseph Mercier, koji je i inače odigrao važnu ulogu u Lemaîtreovu svećeničkom pozivu, providonosno mu je dopustio nastaviti baviti se znanstvenim radom. U Lemaîtreovu izrastanju u znanstvenika veliku je ulogu odigrao engleski astronom Arthur Eddington. Zahvaljujući njemu, Lemaître je imao prigodu posjetiti centre za astronomska istraživanja u SAD-u.
Tek 1930. godine, kad su drugi astronomi i fizičari, uključujući i samoga Einsteina, došli do spoznaje da je statički model svemira, na kojem su oni sami godinama radili, neodrživ, postalo je jasno da je tri godine prije toga, 1927. godine, Lemaître u dotad nepoznatom spisu revidirao Einsteinovu pojednostavnjenu jednadžbu svemira. Samu je jednadžbu, doduše, još 1922. godine na isti način, a da to Lemaître nije znao, riješio i ruski fizičar Alexander Friedmann, ali nije izvukao zaključak o širenju fizičkoga svemira. Druga, kasnije postavljena Lemaîtreova hipoteza, zasnivala se na logičnom »vraćanju filma« unazad, sve do jedne čestice, »prvotnoga atoma« iz kojega je krenulo ono što poznajemo kao prostor i vrijeme. Ta je teorija kasnije potkrijepljena dokazima, postala općeprihvaćenom te je danas općepoznata pod imenom teorije velikoga praska.
Ono što je jednomu katoličkomu tjedniku posebno zanimljivo jest Lemaîtreov pogled na odnos vjere i znanosti. On se, istina, tim odnosom nije sustavno bavio u smislu da bi o njemu pisao traktate, ali ga je živio te je u različitim prigodama ponešto o tome izjavio i/ili zapisao. Pritom valja reći da je – što je logično – Lemaître više znanstvenik nego teolog. Unatoč tomu, ili baš zahvaljujući tomu, njegovi zaključci mogu biti od velike koristi i teolozima, kojima implicitno poručuje da dobro paze kad govore o velikom Bogu da ga ne bi olako uplitali u projekte i argumentacije koje su u konačnici ljudske. A znanstvenike i sve druge – danas je to aktualno više nego ikada – Lemaître implicitno upozorava na opasnost ideologizacije znanosti. Za Lemaîtrea i znanost i vjera teže istini, ali su im putovi, metode, različiti. Belgijski znanstvenik zagovara jasnu, gotovo strogu podjelu kompetencija jedne i druge strane. Premda odbacuje znanstvenu argumentaciju da bi se »dokazalo« Boga, Lemaître s druge strane smatra da »to ne znači da kozmologija nema značenja za filozofiju«. »Filozofija i teologija, ako se održe u izolaciji od znanstvene misli, ili se pretvaraju u prevladani sustav zatvoren u sebe ili postaju opasnom ideologijom.«
Možda to temeljno stajalište izriče u rečenicama u čijoj je pozadini stari teološki pojam o »skrivenom« (»Deus abscondidus«, Iz 45, 15) i transcendentnom Bogu. »Istraživač kršćanin znade da ništa u svem stvorenju nije nastalo bez Boga, ali također znade da Bog nikada ne zauzima mjesto svojega stvorenja. Sveprisutno božansko djelovanje u biti je skriveno. Nikada se ne bi smjelo raditi o tome da se najviše Biće svede na razinu znanstvene hipoteze.« Kad pak govori o znanosti, kaže: »Čovjekova je najuzvišenija djelatnost traženje istine. Taj ga čimbenik razlikuje od životinja, a naša je osobita djelatnost da ubiremo istinu u svim njezinim oblicima… Znanstveno je istraživanje zadaća određene elite koja je izuzeta od toga da joj glavna preokupacija bude briga za svakodnevni kruh te je svojim trudom stekla posebno obrazovanje. Ta elita raspolaže golemim resursom koji su joj drugi pribavili te se njime koristi u laboratorijima, opservatorijima i slično, kako bi, u ljudskom kolektivu, ispunila istinski ljudski cilj, a to je traženje istine.« Iz tih riječi nije teško razabrati kako Lemaître pristupa znanstvenoj etici i društvenoj odgovornosti znanstvenika.
Očito je da znanstvenik i svećenik razlikuje između dva vida (očito jedne) istine: jedan koji bi se mogao nazvati naravnim jer »odgovara sposobnosti naše inteligentne naravi« i drugi, nadnaravni, koji »nikada sami ne bismo mogli dosegnuti te je bilo nužno da k nama dođe«. Riječ je o dvije »razine spoznaje« ili dva »reda mišljenja«. Govoreći o svojoj hipotezi (kasnije prozvanoj veliki prasak), Lemaître kaže: »O tom događaju možemo govoriti kao o početku. Ne kažem o stvaranju. To je fizički početak u smislu da, ako se što prije toga dogodilo, to nema zamjetljiv utjecaj na naš svemir… Svako postojanje svemira prije toga ima metafizički značaj. U fizičkom smislu sve se događa tako kao da je teoretska nula bila stvarni početak. Pitanje je li to uistinu bio stvarni početak ili pak stvaranje, nešto što je počelo ni iz čega, filozofsko je pitanje koje nije moguće postaviti u okvirima fizičkih ili astronomskih razmišljanja.«
Na tom tragu, uglavnom odgovarajući kritičarima s jedne ili druge strane, Lemaître još 1933. godine, davno prije koncilske konstitucije »Dei Verbum«, govori o Svetom pismu. »Pisci Biblije bili su više ili manje prosvijetljeni – neki više od drugih – po pitanju spasenja. Glede drugih pitanja bili su pametni ili neznalice u onoj mjeri u kojoj je to bio njihov naraštaj. Stoga je posve nevažno hoće li se u Bibliji pronaći pogrješke koje se odnose na povijesne ili znanstvene činjenice… Zamisao da bi, zato što su (biblijski pisci) u pravu u svojem nauku o besmrtnosti i spasenju, morali također biti u pravu glede svih ostalih pitanja, jednostavno je zabluda ljudi koji ne razumiju potpuno zašto nam je Biblija svima dana.« Na drugom će mjestu reći: »Da je teorija relativnosti nužna za spasenje, bila bi objavljena sv. Pavlu ili Mojsiju… Činjenica je pak da ni sv. Pavao ni Mojsije nisu imali ni blagu ideju o relativnosti.«
A istraživaču kršćaninu Lemaître poručuje da mora »brižno primjenjivati tehniku koja je primjerena problemu« koji istražuje. »U izvjesnom smislu istraživač se u svojim istraživanjima mora odmaknuti od svoje vjere. Čini to ne zato što bi ga vjera dovela u poteškoće, nego zato što ona izravno nema ničega sa znanstvenom djelatnošću. Uostalom, kršćani ne čine ništa drugačije od bilo kojega nevjernika dok hodaju, ili trče, ili plivaju«, napisao je Lemaître.
Ipak, za vjernike će također reći da »možda imaju prednost što znaju da zagonetka ima rješenje, da pozadinski zapis u konačnici dolazi od razumskoga bića te da je, u skladu s time, problem koji priroda nameće tako postavljen da bude riješen; da je stoga stupanj poteškoće vjerojatno mjerljiv sa sadašnjim i budućim sposobnostima čovječanstva«. A u svojem djelu »Prvotni atom« iz 1950. kaže: »Ne možemo završiti ovaj kratki pregled koji smo napravili o najuzvišenijem predmetu koji ljudski um može istraživati a da ne budemo ponosni na ona čudesna nastojanja znanosti u osvajanju Zemlje, da također ne izrazimo zahvalnost Jednomu koji je rekao: ‘Ja sam istina’, Jednomu koji nam je dao um kako bismo ga razumjeli i prepoznali odraz njegove slave u našem svemiru koji je na čudesan način ugođen s duhovnom moći koju nam je on podario.«
Očito u tom uvjerenju da je Istina na kraju ipak jedna te da se slika svijeta koju znanosti mijenjaju nužno odražava na takozvane duhovne discipline Lemaître daje pozornosti vrijednu preporuku teolozima: »Možda su sami teolozi odgovorni za nesporazum koji znanost postavlja nasuprot vjeri. Kod prividnoga sukoba koji nastaje između tradicionalnoga vjerskoga nauka i nove hipoteze koja se počinje oblikovati na temelju činjenica oni pokazuju odveć laku tendenciju da čekaju do zadnjega časa dok hipoteze ne budu konačno dokazane. Puno bi korisniji posao napravili kad bi pozorno istraživali one točke nauka za koje se čini da dovode do sukoba… U svakom slučaju njihova bi inteligentna ljubaznost bila silno cijenjena u znanstvenim krugovima i bila bi najizvrsnija apologetika.«
Baš kao što su Lemaîtreova skromnost i nenametljivost pridonijeli tomu da će do dana današnjega neki prešutjeti njegovo ime kad govore o teoriji velikoga praska, iste su vrline pridonijele skrivanju njegove svećeničke crte koja je javnosti, naravno, puno manje zanimljiva od one znanstvene. Isti taj Lemaître, koji je diskretno drugovao s najvećim umovima svojega vremena, kojega je u Papinsku akademiju znanosti imenovao još papa Pio XI. 1936. godine, a njezin je predsjednik bio od 1960. do smrti 1966. godine, pisat će svojim kolegama svećenicima da »sa svom svježinom trebaju čuvati onaj osjećaj divljenja, pun radosti i očaranosti koje smo iskusili na dan ređenja«. Pritom za uzor sebi i braći nije postavio nekoga od brojnih velikih i svetih umova iz redova Crkve, nego siromašnoga seoskoga župnika sv. Ivana Mariju Vianneya, koji je jedva završio potrebne svećeničke škole, ali je zato, prema Lemaîtreovim riječima, bio »divan po svojoj pastirskoj revnosti i po trajnom žaru molitve i pokore«. Jednako je tako Lemaître bio vjerni i pobožni učenik Marijin. Za tu je učiteljicu rekao da »nas ona poput njezina sina Isusa, pa u izvjesnom smislu i više od njega – jer je tako malo govorila – nadasve primjerom poučava«.
