Ne tako davno u Zagrebu su održani Dani sv. Maravillas, posvećeni velikoj španjolskoj bosonogoj karmelićanki sv. Maravillas od Isusa. U sklopu Dana predstavljena je i knjiga »Sveta Maravillas – Naravno u nadnaravnom«, o kojoj je govorio i autor, španjolski svećenik i profesor mons. dr. Alberto José González Chaves. Kao sunakladnik knjige, uz hrvatsku Zakladu »Sveta Maravillas od Isusa«, Glas Koncila ostao je povezan s mons. Chavesom, a povezanost je urodila intervjuom za svečano velikogospojinsko izdanje Glasa Koncila. Mons. Chaves rado se odazvao pozivu na razgovor.
Počeo sam pisati o svetcima, o sveticama, još kao mladi tridesetogodišnji svećenik. Zašto? Zato što sam shvatio da onu pravu, dubinsku povijest Crkve pišu oni koji uistinu »proizvode«, stvaraju Kristov život među nama. O španjolskim pak svetcima i sveticama pišem zato što je Španjolska vrt na kojemu su izrasli mnogi veliki svetci.
Odnos svetaca i Marije je, koliko ja vidim, jednostavno prirodan i neizbježan. Zašto? Svetci imaju »teologalnu« percepciju stvarnosti, dar da na stvarnost gledaju Božjim očima. U takvoj percepciji odnos s Marijom ne događa se samo na razini pobožnosti, na nekoj psihološkoj i sentimentalnoj razini, nego oni na nekoj najdubljoj egzistencijalnoj razini razumiju da Marija pripada u središte vjere: u središtu je naše vjere Krist, no Krista nam daje, Krista nam donosi, Krista nam pokazuje Njegova Majka, koja je onda i naša duhovna Majka po redu milosti, tj. po Božjem daru. Svetci su to znali otkriti ne kao neku dodatnu opciju nego kao nužnost.
Stoga nisam susreo svetca ili sveticu u čijem bi životu Marija igrala tek usputnu, marginalnu ulogu. Jasno, kod nekih je svetaca/svetica Marijina prisutnost očitija, eksplicitnija nego kod drugih. No svi su svetci – počevši od apostola koji su ju osjećali svojom Majkom, potom od crkvenih otaca koji su na veličanstven način otkrili njezinu temeljnu ulogu za vjeru – percipirali veliku potrebu za Marijom kao duhovnom Majkom koja svojim zagovorom, svojim primjerom i svojom prisutnošću podiže svoju djecu u vjeri.
Svi su vjernici zapravo po krštenju sveti. Riječ je o dubinskoj, ontološkoj svetosti: svi vjernici u krštenju primaju Kristovu milost, dar nadnaravnoga, božanskoga života. Tu su izvornu svetost, nazovimo ju i potencijalnom, svi vjernici pozvani »sustići« svojim životom, svojim svakodnevnim opredjeljenjem za Krista. U tom smislu svi vjernici, pa i oni za koje nam se čini da su najudaljeniji, u dubini svojega srca imaju potrebu za Majkom. Prvi se razlog tomu krije u samoj vjeri u Isusa Krista kao pravoga Boga, drugu Osobu Presvetoga Trojstva koja je, rodivši se od Djevice, postala čovjekom. Drugi razlog proizlazi iz onoga što se naziva »conditio humana«, naše ljudsko stanje: u svima nama, ma koliko godina, iskustva i tereta života nosili, ostaje nešto od djetinjstva, svi smo pomalo djeca i potrebna nam je zaštita, vodstvo i blizina Majke. Zbog te majčinske blizine vjernici lakše dolaze do Krista preko Marijina majčinskoga zagrljaja i srca. Tu vjeru malenih nikada ne smijemo izgubiti iz vida.
Nema sumnje da su i nositelji službe naučavanja, dakle biskupi potpomognuti doprinosima teologa, iznijeli veličanstvenih elemenata nauka o Blaženoj Djevici Mariji. No treba reći i to da ponekad Božji narod predvodi u otkrivanju Marije, kao što se dogodilo u slučaju dviju velikih dogma. S njihovim je proglašenjem definirana autentična katolička vjera, tako da je došlo do spajanja dviju velikih rijeka: rijeke Učiteljstva i rijeke osjećaja koji Duh Sveti daje svojim vjernicima.
Smatram da bi za to trebalo promijeniti čitavu povijest spasenja. Trebali bismo reći Bogu da je pogriješio kad je želio otkupiti čovječanstvo uz presudnu i nezamjenjivu ulogu jedne Žene. Trebali bismo odbaciti uvjerenje čitave tradicije Crkve prema kojemu je Marija od početka dio Božje ekonomije spasenja. Zaključit ću riječima koje je papa Pavao VI. izgovorio u jednoj svojoj propovijedi: »Želimo li biti kršćani, moramo biti ‘marijanski’, tj. moramo priznati suštinski, životni i providonosni odnos koji sjedinjuje Gospu s Isusom i koji nam otvara put koji nas k Njemu vodi« (Cagliari, 24. travnja 1970.).
Sv. majka Maravillas je, da tako kažem, tipično španjolska svetica i žena, tj. vrlo dobro odražava španjolski katolički duh. Već je njezin otac bio istaknuta osoba u političkom i društvenom životu Španjolske, među ostalim i veliki borac za vjeru. Sv. Maravillas žena je s vrlo visokim stupnjem kulturne i vjerske formacije te je čitav njezin život prožet Marijinom prisutnošću. Mnogi su samostani u Španjolskoj željeli da ona za svoj kontemplativni život izabere baš njih, no ona je izabrala karmelski red, upravo zato što je taj red izrazito marijanski. A kad je počela svoju snažnu osnivačku djelatnost, prvi je samostan, budući da je nadahnuće za to pronašla u Srcu Isusovu, posvetila Presvetomu Srcu Isusovu i sv. Josipu; no u svim je drugim samostanima Marija imala važnu ulogu, u odabiru mjesta, u arhitekturi… Osim toga, iz skrovitosti svojega kontemplativnoga samostanskoga života neprestano je promicala škapularsku pobožnost, a od 7000 pisama koja je napisala gotovo u svakom spominje Mariju.
Što reći nakon hule u Parizu?
Sve su ideologije opasne jer teže k radikalizaciji, a time i isključivanju drugih. Vrijedi to i za suvremene ideološke pozicije, uključujući i one koje se odnose na ulogu žene. Čini mi se da te ideologije podržavaju i snažni interesi koje nije uvijek lako identificirati. Mislim da bi se umjesto o feminizmu trebalo govoriti o »feminitas«, o ženskosti, o naravi žene, o silnom bogatstvu žene bez kojega čovječanstvo uopće ne može živjeti; o afektivnom kapitalu koji ima samo žena. Ukratko, evanđelje nas uči, a i iskustvo ako malo bolje pogledamo, da se odnosi između muškarca i žene ne smiju promatrati u kategorijama međusobne borbe i suparništva, a time onda nužno i uzajamnoga prijezira.
Marija, najveća žena u povijesti čovječanstva, istodobno je i Djevica i Zaručnica i Majka. Sve najljepše što žena može imati ostvarilo se u Mariji, a poglavito sposobnost sebedarja i ljubavi, koja je kod žene posebno naglašena.
U tom je smislu i sv. Maravillas blistavi uzor žene; žene koja je zadivila mnoge muškarce svojega vremena i koja je kao monahinja zatvorena u samostan ostvarila toliko toga što u ono doba nisu uspjeli ostvariti veliki muški likovi u društvu. No učinila je to bez prijezira muškaraca, bez ideologiziranih zahtjeva. Mislim da je to ključno: ponuditi ljepotu, ali bez prijezira i bez reduciranja koje ženu lišava onoga tipičnoga ženskoga, a to je sposobnost za majčinstvo i za obitelj.
Da, slažem se s Vama. Danas se olako prihvaća stereotip da žena u Crkvi nije važna, da ništa ne odlučuje, da ne može izraziti svoju misao… Neki misle da bi se to riješilo pripuštanjem žena redu đakona i prezbitera, što nije moguće jer to ne pripada tradiciji Crkve i nauku Gospodnjemu. Žene o kojima govorite nisu pripadale svijetu službene teologije, ali su zapravo bile velike teologinje. Sjetimo se Katarine Sijenske, Terezije Avilske, Terezije od Djeteta Isusa, Edith Stein, Hildegarde iz Bingena, Anđele iz Foligna, Veronike Giuliani… Sve su to izvanredne žene čije su pouke ponekad bile mnogo važnije i mnogo utjecajnije od onoga što su nudili muškarci njihova vremena, a da pritom nisu imale formalno definiranu ulogu i poziciju moći. Sjetimo se u konačnici sv. Marije Magdalene, bez koje apostoli možda ni nakon uskrsnuća ne bi povratili hrabrost. Spomenuti ženski likovi mogu poslužiti kao uzor i poticaj baš svakoj ženi, baš svakoj vjernici. Jasno, i nama muškarcima.
Rekao bih da se ta dva pojma rabe ne samo površno nego se mnogo puta rabe a da se i ne poznaje njihovo stvarno značenje. »Sensus fidelium«, osjećaj vjernika, važna je danost naše vjere, jer označava činjenicu da Duh Sveti djeluje u srcima vjernika kako bi u različitim okolnostima ovoga svijeta mogli spoznati istine vjere. No potrebno je krenuti od »sensus fidei«, od »osjećaja vjere«, tj. od njezina objektivnoga sadržaja, od onoga što tradicionalni nauk označava kao »fides quae«; za razliku od subjektivnoga čina vjere koji se označava kao »fides qua«, kao vjera kojom se vjeruje, kao krjepost vjere. Vjernici trebaju vjerovati, subjektivno prihvatiti ono što je Duh Sveti kroz tradiciju već poučio Crkvu. Konstitucija »Lumen gentium« Drugoga vatikanskoga koncila u broju 12. govori o »nadnaravnom osjećaju« za istinu vjere. Čitavo je Sveto pismo puno naputaka koje Duh Sveti daje zajednici kako bi u novim situacijama došla do istine. Mnogo puta vjernici, vođeni Duhom Svetim i ujedinjeni, mogu poučavati pastire. To se i događalo. Podsjetit ću na ono što je zapazio sv. John Henry Newman. Rekao je da je povijest arijanstva bila vrlo zoran primjer za stanje u Crkvi u kojem je, da bi se spoznala istinita apostolska tradicija, bilo potrebno slušati vjernike, jer je glas vjernika u tom razdoblju kad su gotovo svi biskupi zapali u herezu spasio Crkvu; glas vjernika bio je glas tradicije. U tom smislu, kad »sensus fidelium«, osjećaj vjernika, odgovara istini vjere, on upućuje na djelovanje Duha Svetoga. Danas, nažalost, unutar Crkve svjedočimo podjelama glede vrlo ozbiljnih pitanja koja se tiču morala, liturgije… I nije malen broj vjernika koji podižu svoj glas i traže istinu. Te vjernike treba poslušati jer izražavaju, kad je njihov glas u skladu s tradicijom, istiniti »sensus fidelium«.
Dogma o bezgrješnom začeću, proglašena 1854., i dogma o Marijinu uznesenju, proglašena 1950., zoran su primjer kako funkcionira »sensus fidelium« i kakav je njegov odnos prema sadržaju vjere. U oba su se slučaja pape, Pio IX. i Pio XII., prethodno konzultirali s biskupima po svemu svijetu, ali ne samo kako bi dobili njihovo mišljenje kao službenih učitelja Crkve nego prije svega kako bi ih se pitalo o osjećaju vjernika, o »sensus fidelium«, te kako bi se vidjelo postoji li »consensus fidelium«, opće slaganje vjernika koje je u skladu s vjerom Crkve, s onim što je Crkva o Mariji uvijek vjerovala. Kad su se pape uvjerili da takav konsenzus postoji, mogli su definirati dogme koje su time postale dio obvezujućega pologa vjere.
Pretpostavljam da pitate o tradiciji koja govori da se Marija ukazala sv. Jakovu u blizini Zaragoze. Riječ je ne samo o prvom nego i o jedinom Marijinu ukazanju u pravom smislu te riječi. Riječ »ukazanje« zapravo nije posve precizna. Bolje je govoriti o objavama, manifestacijama, mariofanijama. Sv. Toma Akvinski donosi klasifikaciju tih nadnaravnih pojava te kaže da mogu biti tjelesne, slikovne i umne. Jedino tjelesno ukazanje prema njemu jest Isusovo ukazanje Pavlu, tada još Savlu, na putu za Damask. Svi su drugi fenomeni – govorimo o onima koje je Crkva priznala – ili slikovne (imaginativne) ili umne (intelektualne) naravi.
Jedino tjelesno Marijino ukazanje bilo bi ono o kojem govori tradicija u Zaragozi. Dogodilo se u siječnju 40. godine, dok je Marija još živjela u raspadljivosti ovoga svijeta. Riječ je, dakle, ne samo o tjelesnom ukazanju, nego i o fenomenu bilokacije.
Marija je došla u Zaragozu kako bi ohrabrila apostola Jakova – inače snažna čovjeka, jednoga od braće koja su prozvana »boanerges«, sinovima groma – koji je bio obeshrabren tvrdoćom srca Hispanaca koji nisu željeli primiti evanđelje. To je i naš današnji problem: tvrdoća srdaca muškaraca i žena koji su mnogo puta poneseni intelektualnom ohološću, naturalizmom te ne žele slušati o nebeskim, nadnaravnim stvarnostima. A oni koji navješćuju te stvarnosti – pastiri, evangelizatori, vjernici – ponekad posustaju, povlače se, obeshrabreni su. Marija tada dolazi – kao što to majke uvijek čine – kako bi nam poručila: pridignite se, »sursum corda«, gore srca, ne budite obeshrabreni, Krist će pobijediti, i »na kraju će pobijediti moje Prečisto Srce«. Marija je Gospa optimizma, nade, radosti… Mislim da to i danas čini, kao što je učinila i prije gotovo dvije tisuće godina na obalama Ebra u Zaragozi, Naša Gospa od Pilara.
Marija je prije svega Majka, Majka utjelovljene Riječi, a po njoj i naša Majka. Tipična je pak majčinska gesta i zadaća liječiti, obnavljati, iscijeliti. Koliko god stanje u današnjem društvu i svijetu bilo kaotično, ne smijemo očajavati, nego i mi danas moramo sve snažnije uzdizati svoj pogled, svoja srca Gospi, s pouzdanjem. Jer i danas je Njezino poslanje biti Zora koja naviješta Sunce. I u sadašnjim mračnim trenutcima po Njoj će zasjati Sunce. Zato i jest Kraljica mira. Pod tim je zazivom, naime, čašćena upravo za vrijeme dvaju velikih ratova u prošlom stoljeću. Posebno za vrijeme Prvoga svjetskoga rata, kad je papa Benedikt XV. u lauretanske litanije dodao zaziv: »Regina pacis, ora pro nobis – Kraljice mira, moli za nas!« Mislim da joj svim srcem i danas trebamo vapiti tim zazivom, kako bi Kraljica mira donijela mir ne samo narodima, ne samo zaraćenim stranama i vladama, nego nadasve ljudskim srcima. Sv. Toma Akvinski definirao je mir kao »tranquillitas ordinis«, kao »spokoj poretka«. Danas nedostaje spokoja, nedostaje vedrine upravo zato što nedostaje temeljnoga reda, zdravoga poretka među vrjednotama i stvarima. A kad je kuća u neredu, tko će uspostaviti red? Majka!
