Iza sebe ima projekte izgradnje i vođenja pučke kuhinje, doma za siromašne studente, umirovljeničkoga doma… Caritasu se posvetio u ratnim danima, no kada je rat završio, tražio je načine kako pokazati solidarnost prema potrebitima u društvu. Svake godine više stotina tona prehrambenih proizvoda koje primi od Vlade proslijedi na brojne adrese siromašnih. Ni godine života – a uskoro će napuniti 75 – ne priječe u karitativnoj aktivnosti svećenika Ivana Radeljaka koji posljednje tri godine djeluje kao svećenik i ravnatelj Caritasa Križevačke eparhije, a dugo je godina bio vezan uz franjevce konventualce na Svetom Duhu u Zagrebu, gdje je na razini cijele provincije bio zadužen za Caritas. Iako je poznat u mnogim socijalnim i karitativnim institucijama i krugovima na razini Zagreba i Hrvatske, rijetko istupa u medijima, no jedan povod s kraja prošle godine bio je poticaj da progovori više o svojem doživljaju Caritasa i onom u čemu je ostavio velik i neizbrisiv trag.
Baš u danima kada je u prosincu prošle godine donaciju od 188 tona živežnih namirnica robnih zaliha Vlade Republike Hrvatske podijelio po cijeloj Hrvatskoj, u njegove ruke stigla je najviša državna nagrada u kategoriji »za životno djelo« za izniman doprinos na području humanitarne i karitativne pomoći najpotrebitijima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Primio je tu nagradu iako je smatrao da bi nekomu od mlađih to možda mogao biti poticaj za dodatni rad. »Drago mi je što sam primio tu uvaženu nagradu, koju je prije mene dobio i p. Antun Cvek. Posljednjih godina davao sam sebe u tom poslu, no nije to moja zasluga. To je Božji dar, nisam sve to učinio jer sam nešto posebno sposoban, nego jer mi je Bog na moj životni put stavio tisuće i tisuće dobrih i plemenitih ljudi koji su spremno pomagali i pružili ruku. Svi smo zajedno bili lanac u kojem sam bio tek jedna karika, koja se u određenom trenutku možda malo više podmetnula, ali vrijedio je doprinos svakoga«, govori za Glas Koncila svećenik Radeljak.
Vjeruje da državna nagrada i njegov životni put mogu biti poticaj i drugima da krenu u karitativne i humanitarne aktivnosti bez straha, svjesni da ne će uvijek sve postići, ali važno je imati ljudski i human pristup čovjeku. »To je ono što ljudi očekuju. Jer danas Caritas ne smijemo doživljavati kao isključivo pružanje hrane i materijalnih sredstava potrebitima. Caritas nije samo pružanje smještaja starcu ili primanje maloga djeteta. Caritas je susret sa svakim čovjekom, lijepa riječi. To ljudima često nedostaje. Imaju i kruha i mesa, ali rijetko pronalaze nekoga tko ih želi saslušati, pružiti im rame da se isplaču«, govori Radeljak, koji je rodom iz Gregurovca kod Križevaca, ali s roditeljske strane ima i dalmatinske korijene gdje je živio i proveo djetinjstvo. Ipak, u mladenačkim danima stigao je u Zagreb, gdje je prije nego što je postao svećenik završio Pravni fakultet te radio u očuhovom kućnom obrtu.
»Rat je završio, ali je siromaha i potrebitih bilo i dalje. Još smo na završetku rata razmišljali što možemo učiniti za trajniju i sustavniju pomoć. Na zemlji na Svetom Duhu gdje je nekada bio vrt odlučili smo izgraditi Dom sv. Antuna. Dobili smo mnoge i obilne donacije izvana – od franjevačke provincije iz Padove stigla su inicijalna sredstva, a kasnije su se u projekt uključivale i domaće i inozemne tvrtke i banke. Nije trebalo dugo proći od početne ideje do realizacije, a u svibnju 1995. službeno je otvoren Dom sv. Antuna na 850 kvadrata, u koji se smjestila u to vrijeme najveća pučka kuhinja u Hrvatskoj, uredi Caritasa i ‘Veritasa’, a na zadnjem je katu osam soba za smještaj 15 siromašnih studenata«, govori Radeljak te ističe da se ubrzo pokazalo da je taj kapacitet premalen pa su imali ideju napraviti novi dom.
No na kraju, pet godina kasnije, ipak je otvoren Dom umirovljenika sv. Maksimilijana Kolbea sa 31 krevetom, opremljen u suradnji s Ministarstvom rada i socijalne skrbi. Dan im je koncesijom na uporabu sljedećih 30 godina te je on danas podružnica Doma umirovljenika »Sveti Josip«.
Svećenik Radeljak vodio je i pučku kuhinju, gdje se dnevno pripremalo i dijelilo između 600 i 700 toplih obroka. Kako svjedoči, nikada nije imao problema s prikupljanjem donacija. »Bez kontakta, razgovora, davanja povratne informacije donatorima teško je prikupiti sredstva. Povezali smo se dobro s grupom iz Njemačke, od tamo su se dovozile stotine tegljača hrane. Legislativa je vani drukčija, tamo se potiče trgovce i proizvođače na doniranje jer im to daje na ugledu. Polako se u tom području mijenja situacija i u Hrvatskoj, i mi smo više puta tjedno preuzimali voće i povrće iz jednoga trgovačkoga centra koje je bilo pred istekom roka trajanja«, kaže Radeljak i ističe da uvijek treba govoriti o pozitivnim primjerima.
Projekt koji još traje i na koji je posebno ponosan započeo je prije 16 godina, kada je inicirana suradnja s Vladom na projektu jednokratne robne pomoći za najsiromašnije građane i korisnike pučkih kuhinja. Radeljak je organizirao distribuciju te pomoći preko (nad)biskupijskih Caritasa, Dobrovoljnoga društva Srpske pravoslavne Crkve i Merhameta – islamske humanitarne mreže, siromašnim i potrebitim građanima diljem Hrvatske i BiH, a podijeljeno je više stotina tona robne pomoći u vrijednosti većoj od više desetaka milijuna kuna. »U početku smo dobivali donaciju jednom godišnje, a sada je to dva puta – o Uskrsu i Božiću. Dobiju se živežne namirnice iz robnih zaliha, to su osnovni artikli: brašno, tjestenina, riža, šećer, jaja u prahu, mesni narezak, paštete, riblje konzerve, marmelada. Kada je riječ o potrebitima, ne gledamo na nacionalnost ili vjeru, moramo jedanput to nadići i gledati u drugom čovjeku vlastitoga brata i prijatelja. Mi smo Vladu molili za pomoć – ne za sebe, nego za potrebite, kojih ima sve više«, kazao je Radeljak, koji se kao ravnatelj Caritasa Križevačke eparhije brine o njihovim siromašnim vjernicima koji se nalaze u tri zemlje.
