Da hrvatski narod na različite načine može pokazati pobožnost Blaženoj Djevici Mariji, pa i izvan njezinih svetišta, pokazuje primjer mjesta za koje mnogi kažu da se približilo tomu da ga se opiše kao raj na zemlji. Riječ je o Mlaki, duhovno-rekreativnom centru skrivenu na proplanku uz malu šumu i polje kukuruza pokraj Sikirevaca u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Prostorom dominira lijepo izgrađena i uređena kapela posvećena Blaženoj Djevici Mariji Pomoćnici Kršćana, u kojoj se nalazi njezin kip. Dovršena je 24. svibnja 2014., kada je Crkva slavila Blaženu Djevicu Mariju Pomoćnicu Kršćana. Kapelica je smještena na imanju na kojem je ispisana povijest slavonskoga obiteljskoga stabla očuvana kroz impresivan krajolik oplemenjen vrijednim radišnim rukama pravih Šokaca. U svakom kutku vidljiv je spoj tradicijske povijesne baštine duhovno-sakralnoga bogatstva i okrjepljujuće prirode koja odmara i dušu i tijelo. Imanje je to koje je naslijedio bračni par Antun Tunja i Marija Živić. Uredili su ga, oplemenili svojim radišnim rukama zajedno sa svojim sinovima Ivanom, Josipom, Antunom i Adamom te kćerju Marinom, a sudjeluje i dvadesetak ostalih članova njihove obitelji. No, čini se, ipak za sve je najzaslužniji njihov najstariji sin Ivan, koji je već 11 godina svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, a od 2014. na službi je župnika u Gunji. On je bio i glavni inicijator pokretanja toga projekta.
Kako majka uvijek na vratima dočekuje svoju djecu, smjestili su kapelicu na ulazu u centar. Izradio je taj svećenik ondje i veliki križ i na njemu urezao poruku »Vjerujem u život vječni«. Postavljen je uz kapelu s lijeve strane na ulazu u centar. Na kapelici je pak na daskama urezao i 10 krjeposti Blažene Djevice Marije: duboka poniznost, živa vjera, slijepi posluh, neprestana molitva, posvemašnje mrtvljenje, božanska čistoća, žarka ljubav, junačka strpljivost, anđeoska blagost, uzvišena mudrost, i na kraju poruku: »Pođi za Kristom s Marijom.« S desne strane izradio je i Hvalospjev ljubavi iz Pavlove poslanice, također slovima urezanim u daske.
»Još dok nisam odlučio biti svećenik, kao mladić maštao sam kako ovdje izgraditi nešto što će privlačiti ljude da dolaze, druže se, opuste se i fizički i duhovno. Veliki sam ljubitelj starina te mi je želja bila prostor oplemeniti svime čime su se služili moji predci. To je mjesto gdje su se moji predci rađali i umirali. Ovamo sam kao dijete zajedno s bratom dolazio; čuvali smo i brinuli se za krave. Imao sam viziju: kad budem svećenik, ovdje ću okupljati ljude, graditi zajedništvo. Sve je počelo 2004. godine. Polako smo obnavljali, gradili mjesto koje će biti ispunjeno sadržajima, i zavičajnoga i športskoga i duhovnoga značaja«, rekao je župnik Živić. Zahvaljujući njemu, prostor obiluje biblijskim citatima na hrvatskom i latinskom jeziku, pažljivo urezanim u drvu koje dominira u svakom objektu izrađenom njegovim rukama te rukama njegove brojne obitelji.
»Najveći dar koji nam je Bog dao je život, stoga sam mu i na ovaj način želio zahvaliti. Prvo što sam počeo raditi u drvu bio je starokršćanski himan ‘Tebe Boga hvalimo’. Radio sam ga u svom podrumu punih godinu dana jer je trebalo ispisati 1200 slova odnosno 210 riječi na 38 dasaka, što je zahtijevalo mnogo rada. Bio sam posebno sretan i ponosan kad sam ga dovršio. To je moj dar na slavu Gospodinu kojim sam mu htio odati zahvalnost za svoje pretke, za sve ono lijepo što nam se događa i za sve ono što je pred nama«, ističe svećenik Živić.
Prisjeća se obitelj Živić kako je na tom imanju nekada sve vrvjelo od života te je bilo četiristotinjak domaćih životinja. Živjeli su predci u Sikirevcima, a na imanje dolazili raditi svakoga dana. »Svaki put kad dodirnem ove predmete, u njima osjećam život svojih predaka«, ističe svećenik Živić. Zahvalan je, kaže, posebno svojim roditeljima što su mu usadili i ljubav prema tradiciji, ali još više, ljubav prema vjeri i Bogu.
U Gunju je prije osam godina došao odmah nakon katastrofalnih poplava te je zajedno sa župljanima podizao župu iz pepela.
Ponosni su na svoga sina svećenika njegovi roditelji Marija i Antun Tunja i zahvalni svojoj djeci i unucima što su rado prihvatili očuvanje baštine i prenose je na nove naraštaje. Dosad je kroz taj duhovni, športski i rekreativni centar prošlo mnogo ljudi, od hodočasnika iz raznih župa Slavonije do obitelji koji ondje slave prve pričesti i krizme, pa čak i svadbe. Živići nikomu ništa ne naplaćuju, a još ih i počaste kavom i slavonskim delicijama.
Krasno prirodno okruženje prilika je za rekreaciju kako starijima tako i djeci i mladima koji ondje rado zaigraju nogomet na pravom nogometnom igralištu, košarku, odbojku na pijesku, badminton i stolni tenis, boćaju, igraju pikado i druge športske igre. Na drvetu je izgrađen i vidikovac na koji se rado penju i djeca koja žele malo širi pogled na taj dio lijepe Slavonije. Uz ogradu imanja skrivene su postaje križnoga puta za one koji žele moliti tu pobožnost. Na svakom križu ispisana je znakovita poruka, od prve: »Pođi za mnom« do: »Prihvati osudu«, »Pao si, ustani«, »Ne boj se«, »Ljubav je snaga«, »Umri sebi«, »Ustraj do kraja« i druge. Mnoštvo je na imanju znakovitih poticajnih i ohrabrujućih poruka iz Svetoga pisma urezanih u drvu (»Ne budite zabrinuti za sutra, ono će se samo brinuti za sebe«, »Ljubav i sloga čine čuda«…).
Bračni par Antun i Marija dodaju kako su zajedno s djecom tu uredili ambar u kojem je opremljena prava starinska šokačka spavaća i radna soba, potom slavonska udavačka soba. U njima su smješteni brojni predmeti kojima su se koristili njihovi predci. Neki su čak stari i 200 godina. Sve je to nasljeđivano kroz generacije. U centru se može popeti na pravi vidikovac napravljen na jednom velikom drvetu, odakle pogled puca na cijeli taj kraj, potom imitacija đerma i bunara. I ptice imaju tu svoje kućice, u koje rado slijeću, ribe imaju svoj bazen. Ograđene u svom prostoru su kokoši, guske, ovce, magarica, a imaju i pčele koje im daju puno meda. U zgradi u kojoj mogu primiti 60 gostiju stoji u drvu izrađeno rodoslovlje počevši od 1753. godine.
Kao i mnoge sikirevačke žene i Marija je izradila mnogo ručnih radova, od kojih su neki smješteni u tim sobama. Treba to sve s vremenom osvježiti kako bi njihov miris osjetili posjetitelji, a to ona uvijek radi s puno ljubavi. Ljubav prema tradiciji pokazuje ona i tako što svake godine svoje unuke, kojih ima 11, za tijelovsku procesiju oblači u narodnu nošnju. I dok nam je pokazivala sve te predivno očuvane predmete, o svakom je ponešto važno dodala. Tu su »trube« domaćega tkanja stare više od 50 godina, pribori za jelo, alati s kojim su se njihovi predci služili, a očuvala je i kajdanku svoje bake s prelijepim slikama. Među fotografijama njihovih predaka je i slika prapradjeda Mije koji je hodočastio Gospi u Lurd. Tada se putovalo brodom mjesec dana. On je prvi put hodočastio s molitvom Gospi da ozdravi, a drugi put u znak zahvale za ozdravljenje.
Domaći na kraju poručuju svima koji se žele odmoriti, otkriti nešto posebno, pravo izvorno slavonsko, ljubavlju i marljivošću očuvano i božanskim nadahnuto, neka posjete to imanje. Sve je besplatno, uvjet je samo da ga poštuju.
