Antun Kalac, Spiridion Petranović, Mijo Lamot, Martin Mikulić, Ivan Kujundžić, Ignac Horvat, Marko Vežić, Lujo Plepel, Josip Blažina, Vid Blažinčić, Blaško Rajić, Ante Sironić, Blago Karačić, Stjepan Džalto… – samo su neki od brojnih katoličkih župnika književnika 20. stoljeća. Njima valja pribrojiti i pjesnika Josipa Hajdukovića.
Rođen je u Đurđevcu 31. siječnja 1885. Gimnaziju je pohađao u Rakovcu i Zagrebu, gdje je maturirao 1905., a bogoslovlje završio 1909. Zaredivši se iste godine, službovao je kao kapelan u Starom Petrovu Selu, zatim u Dugom Selu, pa u Varaždinskim Toplicama. Tijekom Velikoga rata bio je vojni kapelan u vojnoj bolnici u Mostaru, a nakon rata vratio se na službu u Varaždinske Toplice do početka 1924., kada je imenovan župnikom u Svibovcu. Početkom 1930. ponovno je stupio na službu u Varaždinskim Toplicama. Bio je ujedno do 1932. upravitelj župe u Svibovcu, a poslije isto u Ljubešćici. Umro je 21. svibnja 1942. u Varaždinskim Toplicama, gdje je i pokopan.
Književno se javio 1901. zbirkom narodnih zagonetaka u »Pobratimu«, koji je tada bio glavno književno vježbalište hrvatske školske mladeži. Pjesmama i kraćim književnim prikazima surađivao je zatim u »Luči«, »Pod zastavom Bezgrješne Djevice«, »Hrvatstvu«, »Prosvjeti«, »Književnom prilogu Kluba hrvatskih književnika u Osijeku«, »Almanahu Gospe Lurdske«, »Obitelji«, »Glasniku sv. Franje«, »Književnom tjedniku«, varaždinskoj »Hrvatskoj straži«, »Hrvatskim novinama« i »Hrvatskom jedinstvu« te u bjelovarsko-križevačkoj »Nezavisnosti« i kalendaru »Danici«.
Kao mladac 1909. objavio je zbirku »Pjesme«, posve u duhu klasičkoga stihotvorenja 19. stoljeća. Odgojen na klasicima i dokranjčevićevskom hrvatskom pjesništvu, Hajduković nije bio ni okrznut poetičkim modama. Sva mu je poezija u predmodernom stihu i isto tako predmodernih motiva i tema, većinom klišejnih vjerskih i domoljubnih nadahnuća, nerijetko u obliku prigodnica – pa je i spomenutu zbirku posvetom i pjesmom posvetio zagrebačkomu kanoniku Gustavu Baronu – s čestim povijesnim i folklornim motivima, katkad pejzažnima, iskazujući misaonu nostalgiku (npr. pjesme »Večer«, »Jesen«, »Ah, c’jelim poljem«). Kako je shvaćao ulogu pjesme i pjesnika, mogu izreći stihovi pjesme s početka zbirke: »Ah ti si divna na sv’jet dana, / Da k nebu dižeš slabe grudi… / O vodi stog’ do nebnog stana, / I nadom srce sveđ im bodri: / Kroz muka trista u življenju, / Kad čuju sa nebesa modrih / I – grku r’ječ ti: o trpljenju!«
Poeziju elegičko-baladnoga značaja često stvara u kombinacijama heksametra, pentametra, tetrametra i trimetra, iako je zapravo više naginjao tonskoj versifikaciji nego kvantitativnoj. U tom duhu ispjevane su i religiozne pjesme kao što su »Hrist u hramu« ili »Na Golgotu«, iz koje donosimo tri posljednje kitice: »Morski ko talas pred njim se k gradu kreće sva rulja, / Uz plač il kriku sve k nebu rukama lama! / K svetom žuri se gradu, vrhom hore se šulja / sve crnja – crnja sve tama // Trećeg se dana opet ulicam skupljali ljudi, / Sve kliču: »Treći je dan, a uskrso nije!« / Opet i Pilat lukavo pere ruke i sudi – / I sad još nevinost mrije // Bježi tako i čovječanstvo za varkom i laži, / Od Krista bježi; ta što će sanjar mu ludi? / Crnoj u tami drugu al’ Pravdu uzalud traži / I uskrs čeka i žudi.« Svakako posebice treba spomenuti i elegiju »Trideseti travnja 1671.«, većinom u jedanaestercima, kojom se pridružio desetcima hrvatskih pjesnika što su u različitim oblicima opjevali tragičnu pogibiju Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, iz koje donosimo početne i završne stihove: »Ponasred grada s visokog zvonika / Kad u san tihi dr’jemno sve utonu, / U noć se ozva mrklu jecaj zvona. – / I buči glasom očajnoga krika, / Te gradom leti, koj na glavu sklonu / Na Litavu si – nek’ je pere ona / od krvi rujne, što se po njoj proli, // O nek’ je pere – ali oprat boli, / Što našem domu da ih patničkomu, / O nikad, nikad dosta oprat ne će… // (…) Sav bol taj – sve nek’ bude jedna žrtva… / I dom će dragi njega vidjet’ mrtva, / Al’ znat će, da je ljubav, što ga vodi, / Za spas mu samo – a k zlatnoj slobodi – // A drugog dana s visoka zvonika / U dalj zamnjeva tužno jecaj zvona. – / I bruji jeka čudno sa svih strana. / – Plač gorki čuj der s južnog nebosklona! / To plače Hrvat kneza svog i bana.« Među zapaženijim kritičkim tekstovima članak je o plagijatu Preradovićeve pjesme »Mrtva ljubav« u pjesmi »Mrtva ljubezen« slovenskoga pjesnika Valenta Orožena, što je kao njegov posljednji rad objavljen u »Književnom tjedniku« 1942.
Iako dakle nije ostavio stihova antologijskih dometa, pribrojio se mnogima koji su u doba prodora moderne, koja je sa sobom donosila ne samo nove pjesničke oblike, nego i motive, teme i nazore, njegovali tradicijsku poetiku i estetiku, s čvrstim uvjerenjem da pjesnik ispunjava svoju zadaću samo ako k nebu diže »slabe grudi«, »nadom srce… bodri« i čovjeka do »nebnog stana« vodi.
