Jedan od kulturno, a prije svega politički najzauzetijih Hrvata u iseljeništvu bio je Ivan Stipanović. Rođen je 1. lipnja 1890. u Tounju. Pučku školu, gimnaziju i bogosloviju završio je u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1912. Iste godine upućen je među hrvatske iseljenike u SAD. »Energičan, poletan, inteligentan i poduzetan, svoje prve značajne uspjeh postigao je u… Chicagu, kamo je došao u ožujku 1913. Tu je započeo i organizirao hrvatsku župu Srca Isusova, sagradio crkvu i školu«, piše u nekrologu u 4. broju »Hrvatske revije« 1970. Jure Prpić. (U početku je, 1903., župa bila zasnovana kao slovensko-hrvatska.) Tu je djelovao do 1916., a zatim je imenovan župnikom slovačke župe u Youngstownu (Ohio). U istom gradu potkraj 1917. postao je župnikom župe sv. Petra i Pavla, kojoj je posvetio svoju prvu knjigu »Srebrni jubilej hrvatske župe svetog Petra i Pavla, Youngstown, Ohio, 1911-1936«, a na engleskom 1961. »50 Years: 1911-1961: Sts. Peter and Paul Church (Croatian)«. Njemu u čast pak u povodu 40. obljetnice svećeništva župa je 1952. tiskala knjigu »Fortieth Anniversary Celebration of Priesthood of Right Rev. Msgr. Ivan Stipanovic«. Uza sve to, podupirao je razne ustanove u Hrvatskoj, primjerice »Hrvatskoga radišu«.
Mnogo je publicistički djelovao. Početkom 1915. u Chicagu je počeo izdavati časopis »Rodoljub«. Uskoro časopis mijenja ime u »Hrvatski katolički glasnik«, poprima novinski oblik i postaje glasilo gotovo svih hrvatskih svećenika u Americi. Potkraj iste godine taj se list udružuje s »Narodnom obranom«, koja je izlazila u Duluthu (Minnesota), i »Hrvatskim rodoljubom« te zajedničkim snagama počinju izdavati »Glasnik Istine.«
Već je u Chicagu bio postao članom Narodne hrvatske zajednice, koja se 1926. konstituirala kao Hrvatska bratska zajednica. Vidjevši u što se izrodila jugoslavenska ideja, koju je prije zagovarao, i nezadovoljan ljevičarskim i jugoslavenskim utjecajima u HBZ-u, zauzeo se za osnutak Hrvatske katoličke zajednice, utemeljene 1922. u Garyju (Indiana). Potaknuo je osnutak društva »Hrvatsko kolo« u New Yorku 1928., a 1930. izabran je predsjednikom. U tom svojstvu – nakon što je 1931. bio supotpisnikom »Poruke hrvatskih svećenika Hrvatima u Americi«, kojim su izjavili vjernost hrvatskim nacionalnim i vjerskim interesima – 10. listopada 1933. u ime 250 000 američkih Hrvata predao je Bijeloj kući »Memorandum«, u kojem, uz ostalo, stoji: »Hrvatski je narod jedan od civiliziranih malenih europskih naroda, koji nije iza svjetskoga rata osjetio blagodati samoodređenja. (…) Zato mi Hrvati u Sjedinjenim Državama Amerike i Amerikanci hrvatskoga podrijetla skupa s ljubiteljima slobode svakoga naroda s potpisom svojim glasujemo zahtijevajući potpunu neovisnost Hrvatske i Hrvata od srpske vladavine.« »Memorandum« je poslan i stranim veleposlanstvima u SAD-u, 24. listopada predan je papi Piju XI., a 26. listopada Ligi naroda u Ženevi.
Domoljubnu djelatnost nastavio je i tijekom rata. Pošto je pod pritiskom američkih vlasti raspušten »Hrvatski domobran« 1942., okupio je proglasom državotvorno orijentirane Hrvate 3. rujna 1943. na sastanak u Chicago. »Mila Hrvatska Mati, pozivljem one i samo one koji Te nesebično ljube i koji su u sadašnjosti i prošlosti žrtvovali za Tebe, na sastanak i dogovor u onom istom Chicagu, gdje pred sedam mjeseci komunistički nevaljalci i neki sirotani bez kompasa povežu Te, Stara Hrvatska, uz kolo ropstva. Atlantski Charter (Povelja) obećava Ti, Stara Majko, slobodu, slobodu i potpunu slobodu.« Rezultat je bio osnutak Vrhovnoga vijeća američkih Hrvata, kojemu je Stipanović predsjednikom. Stavili su sebi zadaću »obavještavati američku javnost o težnjama i pravima hrvatskoga naroda«. U listopadu 1944. u Clevelandu Vijeće je, na njegov prijedlog, preimenovano u Pokret američkih Hrvata za demokratsku slobodu Hrvatske, a on postaje predsjednikom.
Nakon sloma NDH pomagao je hrvatskim izbjeglicama u Europi. Držeći da je Vladko Maček zakoniti vođa hrvatskoga naroda, 1946. raspušta »Hrvatsko kolo« i sudjeluje u osnutku Ujedinjenih Hrvata Amerike.
Dio svojih brojnih članaka, apela i memoranduma sabrao je godine 1947. u knjigu »Istina«. »Uzbudljivim, žestokim i emocionalnim riječima razračunava sa sredinom u kojoj su još bili moćni Adamič, Baloković i njihovi suradnici. Opisuje teško stanje Hrvata u domovini. Brani Stepinca i donosi u cijelosti njegov obrambeni govor… Također daje sugestije za budući rad Ujedinjenih Hrvata. (…) Ona je zanimivi dokumenat onog poratnog vremena i kada se bude pisala detaljna povijest hrvatskih političkih djelatnosti u Americi, ona će biti zanimivo svjedočanstvo« (J. Prpić).
Jedna od posljednjih njegovih akcija bila je inicijativa za izgradnju kapele Majke Božje Bistričke u crkvi Bezgrješnoga začeća Marijina u Washingtonu, čije ostvarenje nije nažalost dočekao. Nakon više od pedeset dvije godine službe u svojoj župi umro je 30. kolovoza 1979. u Youngstownu, gdje je i pokopan 3. rujna.
