»U susretu s ljudima često se susrećemo s različitošću i određenim poteškoćama u nekih pojedinaca. Oni, također stvoreni na sliku i priliku Božju, u svojoj nutrini imaju potrebu za Bogom, a mi kao Crkva, zajednica vjernika, pozvani smo pronaći načine kako svima navijestiti radosnu vijest. Tako među nama postoje i gluhe i gluhoslijepe osobe koje su jednakoga dostojanstva kao i svi ostali ljudi i imaju pravo upoznati Boga, moliti mu se i slaviti ga kao dio naših župnih i biskupijskih zajednica«, započinje svoju zanimljivu »priču« 27-godišnji kapelan u Sračincu u Varaždinskoj biskupiji Leonardo Šardi o pastoralu gluhih i gluhoslijepih osoba u toj biskupiji.
Odmah pojašnjava temeljne pojmove »gluha« i »gluhoslijepa« osoba: »Gluhe osobe su osobe oštećena sluha. U pravilu se mogu same kretati, obavljati različite svakodnevne aktivnosti te pratiti razne sadržaje na televiziji koji su prevođeni na znakovni jezik ili su titlovani. U svakodnevnoj komunikaciji potreban im je prevoditelj, a na nekim većim skupovima jedan prevoditelj može biti raspoređen na veći broj gluhih osoba. Gluhoslijepe su osobe osobe s dvostrukim oštećenjem: oštećenjem sluha i oštećenjem vida. Gluhosljepoća se može očitovati na različite načine: kao gluhoća i slabovidnost, nagluhost i slabovidnost, sljepoća i nagluhost te praktična gluhosljepoća. Gluhoslijepe osobe trebaju pomoć u kretanju, tj. stalnu komunikacijsku podršku preko prevoditelja, te se s njima uvijek radi ‘jedan na jedan’. Zbog oštećenja sluha, ili pak dvostrukoga oštećenja i sluha i vida, treba upotrebljavati poseban način komuniciranja. Taj način komuniciranja očituje se u upotrebi hrvatskoga znakovnoga jezika, koji je 10. srpnja 2015. godine priznat i Zakonom.«
Na pitanje kako je uopće došao na pomisao ili što ga je ponukalo da se intenzivnije počne baviti pastoralom gluhih i gluhoslijepih osoba smireno odgovara: »Za vrijeme bogoslovne formacije u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu volio sam sudjelovati u predstavama koje smo svake godine organizirali. Tako smo jedne godine pripremili predstavu ‘Niti čujem, niti vidim’, temeljenu na životu gluhoslijepe osobe Helen Keller. U toj predstavi koristili smo se znakovnim jezikom, uglavnom dvoručnom abecedom i znakovima za npr. riječi ‘voda, stol, prijatelj’. Upoznajući tih nekoliko početnih znakova, u meni se probudila želja da naučim znakovni jezik. Ubrzo sam pronašao obavijest o održavanju tečaja u savezu ‘Dodir’ u Zagrebu te sam u dogovoru s rektorom upisao tečaj i završio četiri semestra hrvatskoga znakovnoga jezika. Nakon što sam zaređen za đakona i dobio službu đakona u župi Sračinec, počeo sam tražiti zajednice gluhih u susjednom Varaždinu, kako ne bih zaboravio naučene znakove, te sam polako počeo ulaziti u svijet gluhih osoba. A onda mi se, kao svećeniku koji poznaje znakovni jezik, podrazumijevalo da omogućim gluhim i gluhoslijepim osobama da počnu upoznavati Krista, da sudjeluju u euharistijskim slavljima, da im se na razumljiv način prenese Kristova poruka. Molio sam svoga biskupa Josipa Mrzljaka da mi se omogući nastavak pohađanja tečaja znakovnoga jezika te sam sada polaznik trećega semestra na tečaju za prevoditelja znakovnoga jezika gluhoslijepim osobama. Biskup se od prvoga trenutka složio da je potrebno prenijeti radosnu vijest gluhim i gluhoslijepim osobama te mi je u prvom dekretu, uz kapelansku službu u župi Sračinec, preporučen nastavak usavršavanja znakovnoga jezika i da budem na raspolaganju gluhim i gluhoslijepim osobama na području biskupije.«
I tako, zahvaljujući trudu kapelana Šardija posljednje tri godine, gluhe i gluhoslijepe osobe na području Varaždinske biskupije imaju mogućnost ispovijedi na znakovnom jeziku, a dosada im je to bilo moguće samo pomoću prevoditelja. Sada i oni imaju priliku, poput svih drugih, samostalno pristupati tomu sakramentu. Za veće blagdane organizirana im je i misa na znakovnom jeziku u varaždinskoj katedrali. O tim doista hvalevrijednim pothvatima »sluge gluhih i gluhonijemih«, kako ga neki s razlogom nazivaju, govori s prilično emocija:
»Specifičnost slavlja mise na znakovnom jeziku jest da se sve znakuje i gluhi imaju priliku komunicirati sami s Bogom u liturgiji. Dosad, ako su bili na misama, bili su samo pasivni promatrači. Prije godinu dana slavio sam i sakrament vjenčanja dviju gluhih osoba. Prvi put su mladenci svoju privolu iskazali znakovima, bez prevoditelja. Redovito odlazim prevoditi i sprovode, mise za pokojne, a imao sam i dva krštenja na znakovnom jeziku. U posljednjih mjesec dana pokrenuti su i vjeronaučni susreti za gluhe i gluhoslijepe osobe pod nazivom ‘Znakovima do Isusa Krista’. Nažalost, gluhe i gluhoslijepe osobe bile su dosta zanemarene kako kroz obrazovanje tako i u vjerskom odgoju. Ovakvim susretima želi se popraviti ta ‘nepravda’. Ovo su samo početni koraci u pastoralu gluhih i gluhoslijepih osoba te se nadam da će u budućnosti oni moći dobiti posebnu i redovitu skrb na području cijele Varaždinske biskupije, ali i cijele Hrvatske. Nadam se da će u budućnosti zaživjeti i praksa redovitih misnih slavlja koja bi se barem prevodila na znakovni jezik, i to u zajednici, odnosno da i čujući i gluhi zajedno znakuju u slavlju euharistije.«
Na upit u kojoj se još biskupiji, gradu ili župnoj zajednici u Hrvatskoj posvećuje primjerena pozornost takvoj vrsti pastorala odgovara: »Organizirani i redoviti pastoral gluhe i gluhoslijepe osobe imaju, koliko mi je poznato, u isusovačkoj crkvi u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, gdje djeluju volonteri laici te svećenik dr. Ivan Dodlek. Poznata su mi imena svećenika Jerka Bana te isusovca Hrvoja Mravka koji su također radili s gluhim osobama. No vjerujem da ima još nekih skromnih i požrtvovnih svećenika, vjeroučitelja i redovnica koji se trude da i kod osoba oštećena sluha i vida zaživi Božja riječ. Bilo bi odlično kada bi se svi koji sudjeluju u bilo kakvoj vrsti pastorala gluhih i gluhoslijepih osoba na području Hrvatske biskupske konferencije povezali te da se tako te zajednice zbliže, usuglasi se terminologija na tom području i razmijene iskustva.«
Sve bi to po kapelanu Šardiju pomoglo u rješavanju nemalih poteškoća u toj posebnoj vrsti pastorala: »U prenošenju vjere gluhim i gluhoslijepim osobama nailazi se na mnoštvo poteškoća. Uz navedeni problem nekontinuiranoga vjerskoga odgoja, u znakovnom jeziku ne postoji previše liturgijskih pojmova te treba uvoditi nove znakove. Određeni problem postoji i u prevođenju biblijskih i liturgijskih tekstova na znakovni jer, kao jezik, on ima svoje zakonitosti. Stoga često učimo nove pojmove i pokušavamo ih staviti u kulturu gluhih i gluhoslijepih osoba. Ovo je doista jedno novo područje gdje još ne postoje priručnici, a ni smjernice kako vjeru prenositi u znakovima. Zato ne postoji ni posebna priprema za ovakvu vrstu pastorala osim poznavanja znakovnoga jezika, suživota s gluhima i traženja načina da im se približi ljepota života s Bogom.«
