Prije gotovo pola godine vrata je javnosti otvorio Sakralni muzej Grkokatoličkoga sjemeništa u Zagrebu povodom 340. obljetnice utemeljenja Sjemeništa. U jednoj od prostranih odaja zgrade koju je u Ćirilometodskoj ulici projektirao slavni Hermann Bollé čuva se nevelika, no dragocjena kulturna zbirka prikupljana tijekom triju stoljeća u kojoj se osobito ističu tri izloška. Po starosti to je brončani novčić iz doba bizantskoga cara Justinijana, po omiljelosti to je Žalosna Bogorodica koju su dalmatinski uskoci još 1530. donijeli na Žumberak, a po iznimnosti to je ruska ikona Krista Emanuela, za istočnu tradiciju neuobičajen prikaz Isusa kao dječaka. No svetkovina Uskrsa, koji se ove godine u čitavoj Europi proslavlja u turobnu ozračju ratne agresije Ruske Federacije na Ukrajinu, pogled će svakoga posjetitelja neupitno svratiti na najveću ikonu u postavu – rusku »Blagdansku ikonu« s kraja 18. stoljeća. Naime, u središtu te umjetnine, obrubljen prikazima 12 najvećih pravoslavnih »slava« – Kristovih i Gospinih blagdana – nalazi se prikaz Kristova uskrsnuća na kakav zapadnjačko oko nije naviklo.
Prizor na kojem umjesto praznoga groba pozornost ponajprije privlači pražnjenje pakla ima i podjednako zanimljivu povijest. Nju nam je razjasnio ravnatelj sjemeništa i gornjogradski župnik Daniel Vranešić, ljubitelj umjetnina koji stoji iza zamisli o osnivanju novoga muzeja.
»Grkokatolički svećenik Zlatko Latković od 1963. živio je u Berlinu. Budući da je odabrao život u celibatu, sav je ušteđeni novac odlučio ulagati u sakralnu umjetnost. Tako je od ruskih emigranata koji su u bijegu od sovjetskoga komunizma stigli u Zapadni Berlin otkupio brojne ikone.
Nakon smrti oporučno ih je ostavio za potrebe grkokatoličke crkve, a sada se nalaze u našem postavu«, sažeto pripovijeda Vranešić o nevjerojatnom broju okolnosti. Naime, Latković je i prije svećeničkoga poziva osjetio zov boja i oblika te je 1952. pokušao upisati Akademiju likovnih umjetnosti u Banjoj Luci. No u tome su ga spriječile komunističke vlasti, koje su ga kao sina grkokatoličkoga svećenika Frane Latkovića proganjale još od srednjoškolskih dana. Nakon što mu je poslije filozofsko-teološkoga studija u Đakovu i ređenja u Zagrebu 1956. odbijen i zahtjev za nastavkom školovanja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, upisao je – slikarstvo. Izoštrivši svoj osjet za umjetnost u klasi slikara Ljube Babića, u Berlinu se pak našao nesretnim slučajem. Naime, ondje je završio na rehabilitaciji nakon teške prometne nesreće 1962., koju je doživio tijekom svoje prve svećeničke službe u Stojdragi. U Njemačkoj je odlučio i ostati te je od 1963. djelovao kao duhovnik grkokatolika u Zapadnom Berlinu, a za brojne je zasluge 1970. primio i naslov protojereja stavrofora.
Proučavajući desetljećima bizantsku ikonografiju, što je kulminiralo u opsežnom rukopisu »Ikonografija ikone«, Latković je bez sumnje lako zapazio vrijednost čak 33 ruskih umjetnina, s kojima se u Hrvatsku vratio 1981. godine.
Njihovu je vrijednost potvrdilo i Ministarstvo kulture, koje ih je 2008. uvrstilo na popis zaštićenih kulturnih dobara. »Kao i ostatak zbirke, ‘Blagdanska ikona’ djelo je anonimnoga umjetnika, što govori u prilog njezinu ruskomu podrijetlu. U ruskoj se ikonografskoj tradiciji toga vremena, za razliku od grčke, ikonopisci mahom ne potpisuju. Po mom mišljenju, riječ je o umjetnini koja je pripadala nekomu pravoslavnomu svećeniku ili njegovoj obitelji«, objašnjava sugovornik razloge da je tko uopće mogao posjedovati tako raskošnu ikonu. »Boljševici su u Rusiji još 1917. započeli uništavati sve što je bilo sakralno, tako da su se crkvene dragocjenosti spašavale kako god se to moglo. Mnogo je pravoslavne baštine stoga s više valova izbjeglica dospjelo u Njemačku, Francusku i Ameriku, a dio je Latkovićevom zaslugom završio i kod nas.« »Blagdanska ikona« javnosti je pak bila nepoznata sve do prvoga predstavljanja dijela zbirke u Kabinetu grafike HAZU-a 1998. »Na sreću, od domaćih komunista uspjeli su je očuvati grkokatolički svećenici, koji su čitavu zbirku godinama držali u tajnosti«, zaključuje Vranešić.
Ravnatelj sjemeništa otkriva i neke tajne ikonopisanja. »Jedna je od glavnih razlika između zapadne i istočne likovne tradicije to što na Istoku postoje kanoni koji određuju kako se ikona mora pisati. Primjerice, na prikazima Bogorodice dopuštaju se određene razlika u bojama, no u izrazu lica i položaju tijela nema toliko slobode. Ikona mora biti vjerna«, objašnjava Vranešić. No vjernost ikone ne odnosi se tek na vjerno nasljedovanje kanona koji određuju kako se što prikazuje, pa čak ni na njezinu ovjerenost u Predaji ili svetost predmeta vjere koji otjelovljuje. O pukom povjerenju u pojedini stil ili tehniku nije potrebno ni trošiti riječi; vjerna je ikona ponajprije slika koja iz vjere niče, u vjeri raste i vjerom rađa. Zato se ikone i ne mogu promatrati kao djela izdvojena iz života svojih ikonopisaca i života zajednica koje se oko njih okupljaju, ali ni iz brojnim čudesima obilježena života samih ikona.
Promatrajući pak središnji prizor »Blagdanske ikone«, pod ćiriličnim natpisom »Voskresenje Hristovo« rimokatoličko će oko, doduše, naći i prikaz Krista koji u slavi izlazi iz groba, no to je tek jedan od šest prizora koji tvore pravoslavnu sliku uskrsnuća. I nije najveći. Dok je vrijeme gotovo posve nagrizlo likove žena na ikoni koje na grobu susreću anđela i Petra koji zaviruje u prazan grob, ipak je bilo milostivo prema donjoj polovici, koju zauzima prizor Kristova silaska nad pakao.
Budući da se on tek ovlaš spominje u Svetom pismu, ikonopisac je brojne detalje morao preuzeti iz pobožnih predaja kakve su očuvane u nekanonskim spisima poput Nikodemova evanđelja, koje govori upravo o događaju Velike subote. »Krist za ruku iz ralja Levijatana povlači dva lika – Adama i Evu. Pod njegovim su nogama i paklena vrata koja je svojim uskrsnućem slomio. Tu je zapravo sažeta poruka slike – Krist čitavo umrlo čovječanstvo vraća Bogu. Taj naglasak na pobjedi nad smrću izražava i naš uskrsni tropar: ‘Hristos voskrese iz mertvih, smertiju smert poprav i suščim vo grobjeh život darovav’ (‘Krist uskrsnu od mrtvih, smrću uništi smrt i onima u grobu život darova’)«, objašnjava Vranešić. I dok su »oni u grobu« za zapadne kršćane prije svega duše u čistilištu, istočni kršćani u tom izrazu prepoznaju nepregledno mnoštvo svetih što su umrli prije Kristova dolaska. Uokrug Kristove mandorle, kako se naziva bademasti svjetlokrug što obuhvaća čitavo njegovo tijelo, stoga stoje starozavjetni pravednici – patrijarsi, kraljevi i proroci, a posljednji među njima, Ivan Krstitelj, i u podzemlju naviješta dolazak Jaganjca Božjega.
No još su zanimljivija dva prizora koja se zbivaju iznad i ispod Krstiteljeva lika, jedinoga među pravednicima zagledana u istom smjeru s Kristom. Iznad njega vidi se muškarac zaodjeven tek povezom preko slabina kakav u prizorima raspeća ima i Isus, gdje prvo stoji pred vratima, a potom dolazi u društvo dvojice svetaca. Natpis iznad njegove glave odaje da se zove Rah; to je ime koje pravoslavni nadijevaju – Dizmi. Nikodemovo evanđelje potvrdit će da je riječ o raskajanom razbojniku, a slika potvrđuje obećanje koje mu je Krist zadao na Veliki petak. Prošavši kroz rajska vrata otvorena Kristovom smrću, u raju susreće jedinu dvojicu ljudi za koje Stari zavjet svjedoči da su tijelom uzneseni na nebo – Henoka i Iliju. Oskudno odjeven kao i Rah, u donjem je desnom kutu slike, gdje završava govor ikone, i apostol Petar. Do koljena u Tiberijadskom moru, obraća se Uskrsnulome na obali u istom položaju molitvenoga predanja. Upravo je dražesna, ali i znakovita sličnost te dvojice likova: Petar je posljednji iznevjerio Isusa, a Rah mu je u posljednjem času omilio; Petar se od Isusa oprostio nepromišljenim razbojstvom – odsijecanjem uha sluzi velikoga svećenika; Rahu je Isus oprostio sva njegova razbojstvo jer se bez mnogo promišljanja pouzdao da će imati sluha za njega. I Krist ih je obojicu prihvatio: jednoga da prvi uđe u njegovo kraljevstvo na nebu, drugoga da bude temelj njegova kraljevstva na zemlji. Isus i dalje čini čudesa po razbojnicima – onim razbojnicima koji pred njim svoje ruke šire toliko da iz njih klizi sve što je suvišno. Nepoznati je ikonopisac, čini se, i sam pisao u toj vjeri. No ima li danas još ikonočitatelja?
