Danas zaboravljen, Jakov Cecinović prvih je godina 20. stoljeća svojom religioznom i domoljubnom poezijom i kulturnim radom promicao preporodna nastojanja istarskih Hrvata.
Rođen je u Juršićima kod Vodnjana 18. srpnja 1885. Biografi navode da ga je krstio glasoviti župnik Josip Velikanje, poznat kao »hajdučki pop«.
Nakon Hrvatske gimnazije u Rijeci pohađao je bogosloviju u Gorici. Nakon treće godine studija bio je zaređen 1910. za svećenika Porečke i Pulske biskupije, a nakon četvrte godine imenovan je kapelanom u Šajinima kod Barbana. Ondje je, uz ostalo, osnovao hrvatsko katoličko omladinsko društvo »Postojanstvo«. Godine 1917. primio je župničku službu u Barbanu, a 1923. i kanoničku. Nakon talijanske okupacije Istre vlasti su ga željele ukloniti zbog prohrvatskoga djelovanja jer, kako u svojim izvješćima 1919. piše Giovanni Quinci, mornarički kapelan u pomorskoj bazi u Puli, »hitno treba tražiti od biskupske kurije u Poreču da izda odredbe koje će prisiliti župnike i kapelane da u služenju mise i dijeljenju sakramenata umjesto hrvatskog koriste latinski jezik, jer su to liturgijske funkcije, te da propovijedi drže na talijanskom«, navodeći potom svećenike koje treba što prije premjestiti, među njima Cecinovića. Od 1928. djelovao je kao župnik u Medulinu, odakle je nakon rata došao u Pulu, gdje je ostao nekoliko mjeseci do odlaska u Italiju.
Iako odgojen u duhu Dobrilina hrvatstva, bio je simpatizer Mahnićeva Hrvatskoga katoličkoga pokreta, koji je tada veći naglasak stavljao na vjersku nego na nacionalnu komponentu narodnoga života.
Pjesme i druge tekstove, počevši od 1900., objavljivao je u »Pobratimu«, »Hrvatskoj školi«, »Narodnoj prosvjeti«, »Pučkom prijatelju«, almanahu »Našem kolu« i »Luči«. Potpisivao se i pseudonimom Jakša Deprofundis. Iako je formalno stvarao u doba moderne, njegov stih ima pučki tonalitet. Nerijetko je i prigodno pjevao, uza snažnu domoljubnu notu, pa je tako za mladu misu don Bože Milanovića u Trstu 1914. napisao stihove:
Ah, tek jedno što nam silno treba:
Majke naše, što je tuđin tlači.
Živa vjera, pa smo odmah jači.«
U sličnom je tonu njegova pjesma što ju je još kao đak posvetio biskupu Dobrili:
U Ježenju sine zora,
Granu sunce pramaljetno
Te obasja vrške gora.
Vrele suze našeg roda,
Ah do onda nismo znali
Što je svjetlo i sloboda!
Na pô roblje i divljaci,
Dok su naši pradjedovi
Svoji na svom i junaci!
I s njim bajno pramaljeće
Oborivši zmaja
Zabi temelj naše sreće.
(…)
Nek nas duh tvoj vazda prati,
Pa da dični ostanemo
Krista borci i Hrvati.«
Budnička intonacija prisutna je i u drugim pjesmama.
Ej na noge se prije sv’jetla danja,
Gle jošte sova, ćuka, strvinara,
Ta prenimo se, klonimo se sanja!«
(»Legio fulminans«).
A da je bio i lirik pjesničkih slika u duhu klasičnoga pjeva mogu oprimjeriti stihovi iz pjesme »O nastupu noći«:
Štono ih hrast čvoroviti baca u naručje mraka
I sve polako gube se negdje poput pjene,
kao što zvijezde iza oblaka…
Kada je Febo na kolima žarkim zašo u more.
Ajde u polje tko će da prirode uzdisaj sluša
kako se diže gore i dolje.«
Zanimljivo je da se u njegovoj bogoslovnoj dobi na tragu »Pjesme nad pjesmama« može naći i ljubavnih pjesama, primjerice »Najljepšoj između žena«.
Poznate su njegove »Roverijeske priče«, o Roveriji, području između Vodnjana i Svetvinčenta, koje je u to doba slovilo kao razbojničko. I sam Roverac, piše: »Roverija! Strašna je to besida za još puno njih u Istri. Skriva u sebi krvavo pasano, črne stvari iz črnih dani. Nepokorni Roverac ni pozna granice med svojin i med tujin i ni vidija dopušteno i zabranjeno, zna je samo za razbojstva i grih. Kako to? Bija je prepušten sam sebi, daleko od svita i pozabljen od gospode, priz vire i straha Bojžega, dela je po svojoj glavi. Bija je nepokoran.«
Aktivno je podupirao pazinsko »Prvo tiskovno društvo«, osnovano 1910. radi pokretanja pučkoga katoličkoga tiska u Istri. Društvo je utemeljilo tiskaru, prvu u središnjem dijelu Istre, koja je djelovala do 1920., kada su je uništili fašisti. Tom je prigodom Cecinoviću uspjelo s Božom Milanovićem spasiti 3000 već uvezanih primjeraka molitvenika »K mladosti vječnoj«, koji su zajedno sastavili. Tijekom Prvoga svjetskoga rata posjećivao je hrvatske izbjeglice iz Istre smještene u Gmündu (u sjevernoj Austriji), pa je tako u studenom 1915. izvijestio narodnoga zastupnika Vjekoslava Spinčića o nepovoljnim uvjetima života u logoru.
Nažalost nakon rata dao se nagovoriti s majkom i nećakinjom poći u Italiju. Početkom 1947. otišao je u Genovu, ali ondje nije mogao naći smještaj. Zatim se preselio u Savonu, a šest mjeseci poslije u Ara di Mezzo blizu Udina, gdje je, bez službe, u siromaštvu, umro 29. prosinca 1949.
