U autobusu koji je iz Poljske išao za Međugorje te doživio nesreću u Hrvatskoj bilo je 12 hodočasnika iz Konina, mjesta u biskupiji Włocławek, među kojima i župni vikar župe sv. Wojciecha Rafał Działak. Oni su se ostalim hodočasnicima pridružili u marijanskom svetištu u Częstochowi. Nažalost dolazak u Bosnu i Hercegovinu i drugo marijansko proštenište nisu dočekali…
Posebnu težinu i tugu stvara mu spoznaja da je četvero hodočasnika iz njegove grupe smrtno stradalo u nesreći, a na put su krenuli zbog njega jer su htjeli hodočastiti s njim. Doznajemo to dok nam treći dan nakon nesreće pripovijeda u bolničkoj sobi u varaždinskoj Općoj bolnici, gdje mu je pružena medicinska skrb. »Mi nismo gospodari svojega života. Zahvalan sam Gospodinu što sam kao svećenik mogao biti s ovim ljudima u trenutku nesreće, ispratiti poginule u vječnu domovinu, otvoriti im vrata neba po molitvi odrješenja i potpunoga oprosta u slučaju smrtne opasnosti. I ova nesreća pokazuje kako su naši ljudski planovi krhki. Planirali smo ovaj put u Međugorje kao svojevrsne duhovne vježbe, a na kraju se opet očitovala istinitost onih riječi kada kažemo na kraju naših planova: Ako Bog da«, pripovijeda 47-godišnji svećenik Działak, na čijem se bolesničkom ormariću nalazi časoslov, ali i duhovna literatura, poput naslova o. Dominika Chmielewskoga.
I u bolesničkoj postelji nastavlja započete duhovne vježbe promišljajući o smislu doživljenoga, o značenju toga događaja za njegov svećenički život i poslanje. Kobna subota prepuna tuge bila je posebno teška jer je to bio jedini dan već duže vrijeme kada je ostao bez euharistije te ga raduje i veseli što misionar Krvi Kristove p. Ilija Grgić iz Zagreba dolazi da se takvi dani više ne ponove. Molitve poljskoga naroda, posebno njegove biskupije, hrvatskih vjernika, a i Svetoga Oca koji je na nedjeljnom Angelusu molio za stradale, puno mu znače i svjedoče, kako sam kaže, da strašna tragedija može postati veliko duhovno dobro.
Svećenik Działak veliki je štovatelj Blažene Djevice Marije, hodočastio je u brojna svetišta, a zahvaljujući sv. Maksimilijanu Kolbeu otkrivao je Marijinu ljepotu i rastao u ljubavi i odanosti njezinu bezgrješnomu Srcu. Sedam je godina služio u Zduńskoj Woli, marijanskom svetištu i rodnoj župi sv. Maksimilijana Kolbea. Majci Božjoj preporučivao je teške i životne odluke u svom životu. Kada je 2011. godine preuzeo službu egzorcista u svojoj biskupiji, najprije je hodočastio Blaženoj Djevici Mariji u Jasnoj Gori i čitav život predao u njezine ruke. Obavio je trideset trodnevne duhovne vježbe koje su završile posvetom Blaženoj Djevici Mariji. »Iskusio sam njezinu veliku majčinsku brigu i zaštitu u svom životu«, svjedoči svećenik Działak, koji je posljednjih godina bio posvećen službi misionara milosrđa, a trenutačno razlučuje i promišlja o redovničkom životu u družbi koja u svojoj karizmi ima ljubav prema Bezgrješnomu začeću Blažene Djevice Marije i njezinu Bezgrešnomu srcu te milosrđe Božje. »Ovaj događaj i nesreća zasigurno će imati određeno značenje i težinu u razlučivanju na koji ću način nastaviti svoje svećeničko poslanje«, govori Działak.
U bolesničkoj sobi svećenika Działaka ne prestaje molitva za poginule i ozlijeđene, a njemu i sunarodnjaku i hodočasniku Pavelu pridružuju se i ostali, lakše ozlijeđeni hodočasnici, koji ne kriju zahvalnost Bogu i radost što su ostali živi jer mogli su svi izginuti. »Sretan sam što slušajući i osluškujući ove stradale hodočasnike otkrivam dubinu njihove vjere i pouzdanja u Boga. Čekaju nas teški trenutci povratka u domovinu, sprovodi stradalih, susreti s njihovim bližnjima. Bit će potrebno puno strpljenja, vremena, molitve i zagovora Marijina da pratimo članove obitelji poginulih u njihovoj tuzi«, zaključuje svećenik Działak, koji je jedan od rijetkih koji su tijekom nesreće i zbrinjavanja u bolnici imali svoj mobitel uz sebe te na taj način nastojao biti na usluzi ozlijeđenim hodočasnicima, njihovim bližnjima u Poljskoj, liječnicima i medicinskomu osoblju i svima koji se brinu o stradalima.
Anita Treščec
