Dana 15. studenoga rođen je osammilijarditi stanovnik, bolje rečeno stanovnica planeta Zemlje. Taj je naslov, po odluci UN-a, pripao malenoj Vinice Mabansag, rođenoj u Manili. Premda nemaju svi isti pogled na činjenicu da je svjetsko stanovništvo dosegnulo brojku od osam milijarda, svi je vežu uz viđenje budućnosti čovječanstva. I tu se ta tema na neki način dotiče s došašćem, koje također poziva na vjerničko suočavanje s budućnošću, s onom konačnom budućnošću. Sugovornika za razgovor o toj tematici Glas Koncila je pronašao u splitskom teologu moralistu, dvostrukom doktoru znanosti Josipu Mužiću, koji se rado odazvao pozivu.
Dobro je da stanovništvo raste. I još uvijek raste manje od mogućnosti koje čovječanstvo ima na raspolaganju. Prva zapovijed iz Knjige Postanka, koju Bog nikada nije opozvao, glasi: »Plodite se i množite i zemlju napučite!« Ta je zapovijed nakon potopa ponovljena Noi i njegovim nasljednicima, znači i svima nama. Godine 2018. u novinama je izišao podatak da se na nešto više od 7,5 milijarda stanovnika, koliko ih je tada bilo, proizvelo hrane za 20 milijarda ljudi. Znači da smo gotovo dvije trećine hrane bacili. I ne samo to, nego je u to vrijeme oko 800 milijuna ljudi gladovalo, neki su i umirali od gladi. Prema tome, nije problem u onome što nam se danas nameće kao nepobitna istina, da nas ima previše pa se u ime toga izvršava pritisak na obitelji da ne rađaju djecu, nego je problem sasvim obrnut: imamo dovoljno hrane da možemo prehraniti barem četiri puta više stanovništva. Prostora također imamo. Uzmimo za primjer Hrvatsku, koliko je prostora prazno. Nažalost, rast stanovništva rabi se u protuljudskoj propagandi, u promicanju kulture smrti.
Ekonomska nepravda možda nikada u povijesti čovječanstva nije bila tako velika kao danas. U procesima globalizacije stvoreni su uvjeti zahvaljujući kojima, prema posljednjim statistikama, 32 najbogatijih ljudi posjeduju polovicu bogatstva čitavoga čovječanstva. I taj se nesklad sve više povećava. O toj nepravdi gotovo nitko ne govori, nitko te ljude ne proziva. Štoviše, ti se ljudi preko svojih zaklada i humanitarnih organizacija predstavljaju kao dobrotvori čovječanstva i čovječanstvo ih na neki način štuje. To je, naravno, potpuna zamjena teza. Trebali bismo imati snage i hrabrosti dovesti u pitanje tu neravnotežu i dovesti do uspostave mehanizama zahvaljujući kojima će se to bogatstvo pravičnije raspodijeliti.
Mi kao narod proživljavamo tešku i višestruku nepravdu. Dio te nepravde nasljedujemo od komunizma jer se ni jedan komunistički zločin nije procesuirao i kaznio te pravda nije zadovoljena ni na simboličkoj razini. Druga nepravda dogodila se u vremenu demokratske Hrvatske, u privatizacijskoj pljački i korupciji. Ni za to nitko ozbiljno nije bio kažnjen. Treća nepravda dogodila se nakon Domovinskoga rata: oni koji su činili ratne zločine nisu bili kažnjeni, nisu se pokajali, nisu tražili oproštenje, nego slobodno hodaju Hrvatskom i – nikomu ništa. Jasno da to mnoge boli. Sve to nenormalno što je postalo normalnim stvara patološko stanje nacije, bolesno stanje duha. Mislim da se mladi iseljavaju prije svega zato što bježe od te nepravde.
Nama je hitno potrebno da se te nepravde isprave, da se vrati ljudima ponos što imaju svoju državu i da im se vrati povjerenje. Dok se to ne dogodi, ne ćemo se prestati vrtjeti u začaranu krugu i gubit ćemo ljude.
Jasno, prije svega su za nastalo stanje odgovorne političke strukture. No odgovorni su i oni koji vode ekonomiju. A odgovorni su i oni koji vode Crkvu jer čine grijeh propusta i ne reagiraju na neke procese koje treba, ako ih se i ne može zaustaviti, barem prokazati i imenovati kako bi se ljudima pomoglo da se tim procesima odupru. Nalazimo se usred procesa destrukcije i bojim se da nikada nismo bili u goroj situaciji. Što će nam nove crkve ako u njima ne će biti vjernika? Što će nam nove ceste, pruge i zgrade ako se njima ne će imati tko koristiti? Zar ćemo riješiti problem tako da tu naselimo druge? To su bolne i otvorene rane u našem narodu i u našoj Crkvi, a mi se pravimo da je sve normalno. Mislim da je krajnje vrijeme da toga patološkoga stanja postanemo svjesni, da vratimo zdrav ponos i zdravu samosvijest, da i mi vjernici pokažemo da nismo fikus i ukras ovoga društva, nego njegov stvaralački činitelj. Potrebni su nam proroci…
Tema možda nije adventska u klasičnom smislu riječi u kojem smo navikli govoriti o adventu, ali dubinski jest. Naime, i rođenje Isusovo za čije se slavlje pripremamo zbilo se u veoma dramatičnim okolnostima. I za njega je Herod odlučio da će biti ubijen čim se rodi. Najveća vijest u povijesti čovječanstva, da je Bog postao čovjekom i rodio se kao jedan od nas, odmah je doživjela napade zla i Zloga. Rat protiv čovjeka očito se vodi kontinuirano i kultura smrti je u svijetu prisutna otkada je u njega ušao grijeh. No isto nam otajstvo Božića pokazuje da Bog ima svoje putove i da ga ni jedna ljudska sila ne može zaustaviti. Da Bog neprestano ne djeluje i ne intervenira, i mi i svijet odavno bismo propali.
Na završetku liturgijske godine liturgija nas podsjeća na posljednje stvari, na kraj vremena, na sud, na drugi Kristov dolazak u slavi. Te se pak stvarnosti izravno nadovezuju na početak liturgijske godine, na došašće koje nam aktualizira prvi Kristov dolazak. Ako su prvi kršćani žudjeli za ponovnim Kristovim dolaskom, ako su molili: »Maranatha«, »Dođi, Gospodine!«, onda to nije nešto što je kršćanima tuđe i što je protivno ljubavi prema ovomu svijetu, nego je to sastavni dio našega identiteta: stalo nam je do Krista kao do najvećega dobra, kao do osobe koja nas najviše ljubi. Stoga želimo da se taj događaj dogodi što prije. To je ujedno priprava za naš osobni odlazak s ovoga svijeta. Kršćanin bi na ovom svijetu trebao živjeti kao putnik, kao netko tko, istina, izgrađuje ovaj svijet, ali je također svjestan njegove ograničenosti te se priprema za onaj pravi, vječni život, za puninu života. Zato nam advent, dok se pripremamo za proslavu Božića, ujedno pred oči stavlja nebesku domovinu kao nešto poželjno.
Bog je Život, tvorac života i darivatelj života, i zemaljskoga i nebeskoga. Pred kulturom smrti koja novi život vidi kao pogibelj naša je zadaća biti svjedocima radosne vijesti o ljubavi Boga životvorca. Stoga su brojne obitelji heroji našega vremena jer im je život sputavan i ograničavan na razne načine. Apsurdno je što im je danas na neki način teže nego u vrijeme komunizma. U komunizmu smo imali obiteljsko radno vrijeme, obiteljsku plaću od koje se, pa i jedne, moglo normalno živjeti, imali smo nedjelju koja se poštovala, neke su zakonske mjere išle u prilog obitelji, kao primjerice zakon prema kojem su kockarnice bile dopuštene samo strancima i sl. Zato kažem da su brojne obitelji heroji našega vremena jer moraju nadići mnoge zaprjeke, psihološke i materijalne. One svjedoče da je s Božjom pomoću moguće nadići te zaprjeke. Stoga su samim svojim postojanjem jedan vid pastorala jer nas podsjećaju na nešto što često zaboravljamo, da je Bog prisutan i u našim osobnim povijestima i u povijesti čovječanstva. Bog neprestano čini čuda. Čudo je već to što smo živi jer nas Bog drži na životu. No događaju se i čuda koja mijenjaju ljudske živote, otvaraju nove putove, pokazuju da se čovjek može oduprijeti zlu ovoga svijeta, da može živjeti protiv struje. Često nam takva čuda prolaze ispod radara, ne zamjećujemo ih. Moramo ih tražiti, imati za njih otvorene oči.
Riječ je o neupitnim dogmama o kojima više uopće gotovo nije dopuštena argumentirana znanstvena rasprava. Prihvaća se ona priča koja prevlada u medijima, a znamo tko medije kontrolira. Mala skupina superbogatih došla je u poziciju da diktira budućnost planeta. Tko postavlja pitanje koliko energije troše njihovi privatni mlažnjaci i koliko se vode potroši na zalijevanje njihovih travnjaka? Sebe, jasno, ne vide kao višak na planetu. No običnomu se građaninu nameće osjećaj krivnje što živi ovako ili onako.
Čini mi se da se uspostava novoga svjetskoga poretka želi ubrzati. Zapravo se to više ne krije. Najglasniji glasnogovornik te agende je Svjetski ekonomski forum, koji je nedavno objavio krilaticu: »Ništa ne ćete posjedovati, a bit ćete sretni«, što bi se trebalo ostvariti do godine 2030. Takvo što nije uspjelo ni komunizmu. Jasno, ta bi sreća ovisila o poslušnosti pojedinca. Kako se to želi postići? Stvaranjem uvijek novih strahova i uvijek novih kriza, umjetno izazvanih, kako bi se ljude učinilo ovisnima o »spasiteljima«. U tom svjetlu treba gledati napuhavanje priča o klimi, a mislim i ovaj rat. Bojim se da bi nakon pandemije i rata mogla nastupiti i umjetno stvorena glad, nestašica osnovnoga. Ukratko, riječ je o korjenito protuljudskoj i protukršćanskoj ideologiji kojoj se treba suprotstaviti. Kao vjernici i zdravomisleći ljudi trebali bismo početi reagirati na takve glasove. Neke stvari nisu u našoj moći, ali mi moramo činiti svoj dio, a onda će Bog učiniti i ono što je nemoguće. Živimo možda u najpresudnijim trenutcima povijesti.
Danas se sve što se ne uklapa u službeni narativ i što izlazi iz okvira političke korektnosti tretira kao pretjerivanje ili kao teorija zavjere. Ja ovdje ne govorim o nekim tajnim planovima, nego o nečemu što je pisalo u novinama, pa i u novinama glavne struje. Knjiga Klausa Schwaba dostupna je na internetu, njegovi su interventi dostupni na »You tubeu« i svatko to može pronaći. Ono što govore drugi moćnici, poput Billa Gatesa ili Georgea Sorosa, također je dostupno. To nisu neki zanesenjaci koji govore bez pokrića i koji nemaju novca i moći da stvarnost i povijest usmjeravaju u smjeru koji im je poželjan. Osim toga, vidimo da se neki značajni segmenti stvarnosti kreću u smjeru onoga što govore. No i mi imamo pravo reći da se s time ne slažemo.
Činjenica da Crkva ima svoj socijalni nauk govori o tome da ona ima pravo govoriti o svjetovnim stvarnostima, ali u Božjem svjetlu, u svjetlu eshatona. Isus nas uči: »Dajte caru carevo, a Bogu Božje.« Crkva si ne može i ne smije prisvajati svjetovnu vlast. No ima pravo govoriti o svjetovnim stvarima s moralnoga stajališta. Pogotovo to vrijedi u situacijama kad si svjetovna vlast prisvaja ono što joj ne pripada. Prema moralnom naučavanju Crkve, vjernici su dužni poštovati državne zakone.
No kad su ti zakoni nepravedni, pogotovo kad je njihova nepravednost očita, ne samo da ih nisu dužni poštovati, nego su im se dužni oduprijeti svim legitimnim sredstvima.
Da bi mogla zastupati moralne vrjednote u društvu, Crkva mora biti vjerodostojna. Tu se danas suočavamo s teškoćama. Mislim, primjerice, na zlo pedofilije u Crkvi, koje ugrožava njezinu vjerodostojnost pred društvom. S takvim se pojavama Crkva mora najozbiljnije suočiti. Živimo u vremenu u kojem je postalo moderno da se Crkva neprestano za nešto ispričava. Smatram da je besmisleno ispričavati se za nešto što se dogodilo prije petsto ili tisuću godina. A treba se ispričavati za ono što je nanijelo rane koje su još svježe. Uz spomenuto zlo pedofilije, spomenut ću još jedan razlog za ispriku: za ono što su svećenici suradnici Udbe učinili svojoj braći i sestrama za vrijeme komunizma. To su konkretne isprike koje imaju smisla.
Slažem se s Vama, premda mogu shvatiti i te ljude, koji se često osjećaju napušteno od svojih pastira. Treba ljudima pomoći čitati znakove vremena. Ako toga nema, ljudi traže izlaz tamo gdje mogu i znaju. Čini mi se da su vjernici danas često prepušteni samima sebi, a tu se onda otvara prostor za razne sekte, za alternative. Nije dovoljno samo administrativno »pokriti« župu župnikom, nego treba biti s narodom. Zato prije svega moramo raditi na kvaliteti svećenika. To se čini zdravom selekcijom kod pripuštanja kandidata svećeničkomu ređenju, ali i brigom za svećenike, da i oni ne budu prepušteni samima sebi. Tek tada možemo očekivati da stvari krenu nabolje. Ovako mi se čini da se događa rascjep između svećenika koji žive nekim svojim životom i vjernika koji onda također idu svojim putom.
Da, strah i tjeskoba nemaju zadnju riječ. Vjera u Boga i nada koja je na njemu zasnovana omogućuje nam uza sve protivštine radosno koračati kroz ovaj život. Upravo je zato važno da svatko od nas vjernika ima u danu određeno vrijeme za Boga. Odrastao bi čovjek trebao imati barem pola sata molitve dnevno. Ta molitva može imati različite oblike, ali bi morala biti konstantna kako bismo se održali u ovom svijetu punom protivština. Ako sv. Pavao kaže: »Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao«, ne možemo podrazumijevati da će se naša vjera očuvati bez našega truda.
