Danas većina svjetskoga stanovništva, to jest 4,2 od 7,6 milijardi ljudi, živi u urbanim područjima, a prema procjenama Ujedinjenih naroda daljnji porast stanovništva također će se odraziti i na rast broja stanovnika u gradovima. Tako se očekuje da će postotak svjetske populacije naseljene u gradovima porasti s današnjih 55,4% na 60% 2030. te do 66,4% 2050. godine. Taj trend prati i širenje gradova, posebice prošlih desetljeća, pa je tako broj megagradova s više od 10 milijuna stanovnika, s 10 u 1990., u 2018. porastao na 33, a projekcije ukazuju na to da bi ih do 2030. moglo biti 41.
Suživot velikoga broja ljudi na relativno malom prostoru pun je izazova, ne samo vezanih uz društvene odnose nego i uz osiguravanje osnovnih usluga poput obrazovanja, zdravstvene zaštite, stanovanja, prijevoza, ali i opskrbe vodom, hranom i energijom, kao i zbrinjavanja otpada i odvodnje otpadnih voda. Stoga je upravljanje urbanim područjima jedan od najvažnijih razvojnih izazova u 21. stoljeću.
Veći gradovi zahtijevaju više hrane, vode i goriva, što dovodi do povećanja emisija stakleničkih plinova, količine otpada i otpadnih voda. Tako s jedne strane urbana područja ovise o uslugama ekosustava, a s druge strane te iste ekosustave ugrožavaju korištenjem prirodnih resursa i onečišćenjem. Moderni urbani »metabolizam« pokreće promjenu okoliša na lokalnoj i globalnoj razini utječući na korištenje zemljišta i njegov pokrov, bioraznolikost, vodene sustave, biogeokemijske cikluse i klimu. Mnoge od tih posljedica vode u nove probleme koji opet utječu na gospodarske aktivnosti i javno zdravlje.
S obzirom na 17 globalnih ciljeva održivoga razvoja pretočenih u Agendu 2030, kojom Ujedinjeni narodi žele planet učiniti boljim i pravednijim mjestom za život za sve, gradove također prije ili poslije očekuje tranzicija u održivom smjeru. Naime, upravo 11. cilj odnosi se na poboljšanje životnih uvjeta u gradovima, u skladu s načelima održivoga razvoja. Tako Agenda 2030 prepoznaje važnu ulogu koju gradovi i lokalne uprave imaju u postizanju globalnih ciljeva održivoga razvoja i u osiguranju toga da se svaki od ciljeva dosegne na nacionalnim razinama. U tome ključnu ulogu imaju građani koji biraju gradonačelnike prema njihovim izbornim programima ili postignutim rezultatima u odnosu na te ciljeve. Ili bi barem tako trebalo biti.
Kako bilo, UN-ov program za održive gradove definira održivi grad kao onaj koji zajedno s postizanjem ekonomskoga i društvenoga napretka može održati opskrbu prirodnim resursima i ostati siguran od okolišnih rizika koji mogu prijetiti njegovu razvoju. Druga definicija u prvi plan stavlja njegov utjecaj na okoliš te održivim gradom smatra jedino onaj čiji dotok materijala i energetskih resursa te odlaganje otpada ne prelazi kapacitet okoliša koji ga okružuje. To znači da bi se za postizanje okolišne održivosti urbana potrošnja trebala podudarati ili biti ispod onoga što prirodni okoliš poput šuma, tla i vodotoka može pružiti, a onečišćenje ne smije prevladati sposobnost okoliša da osigura resurse potrebne ljudima, ali i ostalim članovima ekosustava.
Održivost ovisi o društvenim, ekonomskim, okolišnim i upravljačkim čimbenicima pa tako npr. produktivnost ovisi o zdravim, zadovoljnim građanima koji trebaju jednostavan pristup obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti, hrani, vodi, prijevozu, čistomu zraku i električnoj energiji, uz sigurnost. Takva idealna situacija može se postići kada gradovi uspostave učinkovit sustav gospodarenja otpadom, osiguraju zelene prostore, izgradnju zelenih zgrada i javni prijevoz te privuku poduzetnike koji će proizvoditi zelene proizvode koristeći se lokalnim resursima. Međutim, to podrazumijeva integrirani pristup u upravljanju gradom koji je ključan za promicanje održivoga dinamičkoga odnosa između ljudi i njihova okoliša. Važno je da grad smanji potrošnju prirodnih resursa, uključujući vodu i materijale poput kamena i šljunka te da reducira količinu proizvedenoga otpada i poboljša uporabu zemljišta kako bi se smanjili negativni učinci na okoliš.
Održivi grad projektiran je na način da u obzir uzima smanjivanje utjecaja na okoliš, što znači da se nastoji smanjiti potrošnja energije, vode i bacanje hrane, kao i stvaranje otpada te onečišćenje vode; posebice u obzir uzimajući doprinos koji gradovi mogu dati u globalnim nastojanjima da se smanje emisije stakleničkih plinova odgovornih za klimatske promjene. Neka od načela na kojim bi se moglo temeljiti planiranje održivih gradova uključuju održivi promet, pri čemu se favoriziraju bicikliranje i hodanje te učinkovit javni prijevoz u odnosu na uporabu automobila, zatim zelena gradnja i zelena infrastruktura, a sve više se govori i o tzv. pametnim gradovima koji rabe informacijsku i komunikacijsku tehnologiju za učinkovito upravljanje i optimizaciju gradskih usluga te poboljšanje održivosti.
Švedski odgovor na suvremene izazove održivosti gradova zove se – SymbioCity. Riječ je o zaštitnom znaku za švedski pristup održivomu razvoju gradova koji je uspostavljen 2008., a primarni cilj toga programa bio je izvoz švedskoga znanja i iskustva o održivim gradovima. Program je kreiran tako da pomogne švedskim tvrtkama koje se bave okolišnim tehnologijama u njihovu nastupu na međunarodnom tržištu na način da se uspostavi zajednički zaštitni znak. Cilj je da se kroz sinergiju, integracijom različitih tehnologija i gradskih funkcija »dobije više za manje«. Tako se zbrinjavajući otpad može dobiti energija, obradom otpadnih voda gorivo, a višak topline iz industrijske proizvodnje može zagrijavati kućanstava. Zapadna luka, dio Malmoa, u tom je duhu doživjela radikalnu preobrazbu. Industrijsko područje nekad, danas stremi prema održivoj budućnosti. Upravo je održivost bila nadahnuće arhitektima za taj eko-grad unutar Malmoa.
Zapadna luka posjeduje vlastitu opskrbu energijom, sustav obrade otpada, iznimno malo automobila i mnogo zadovoljnih stanovnika. Desetljeća industrijske i lučke aktivnosti ostavila su posljedice u obliku onečišćenja tla pa je projekt prvo započeo njegovim čišćenjem da bi danas taj dio svojim stanovnicima pružao visoku kvalitetu stanovanja, ali na načelima održivosti. Okolišni i ekonomski dobitci su, prema SymbioCity pristupu, rezultat otvaranja sinergija između urbanih sustava. Program se temelji na sedam nosivih stupova: arhitektura, energetika, planiranje krajobraza, promet i transport, gospodarenje otpadom, urbane funkcije, industrija i građevine, opskrba vodom i odvodnja otpadnih voda. Kroz Symbiocity povezani su brojni švedski stručnjaci i tvrtke čije znanje i iskustvo može pomoći u preobrazbi urbanih područja diljem svijeta. Osim okolišnih dobrobiti, takav pristup, koji je rezultat udruženoga djelovanja gospodarstva, znanosti i države, zasigurno donosi i gospodarsku dobit. No za to je potrebno imati dugoročnu viziju, mnogo dulju od četiri godine koliko traje mandat.
O tome kakva je pak vizija hrvatskih gradova, bolje rečeno gradonačelnika, te poklapa li se ona sa slikom kako bi trebao izgledati održivi grad budućnosti, najbolje govori način na koji se npr. zbrinjava otpad.
