Udovac Ove (Rolf Lassgĺrd) ima 59 godina, samac je i nakon 43 godine radnoga staža biva umirovljen. Ove je izrazito sitničav i mrzovoljan i to se ne libi pokazati te svugdje i svima pronalazi propuste i pogrješke. U mirnom naselju u kojemu živi nastoji nametnuti red i disciplinu na način koji se ne sviđa baš nikome: ostavlja uvrjedljive i prijeteće poruke ispod brisača na autima koji nisu pravilno parkirani, viče na vlasnike pasa, sikće na mačke, a svoje glasne i teatralne intervencije redovito završava zaključkom da su dotični idioti. Dok je bio zaposlen još je pronalazio nekakav smisao u životu, ali sada, bez supruge, bez djece, bez posla i, čini se, bez prijatelja, odlučuje skončati svoj život. To mu, međutim, nikako ne polazi za rukom jer ga stalno netko prekida i ometa, a najčešće su to novodoseljeni susjedi s kojima, unatoč svemu, s vremenom stvara blizak prijateljski odnos.
Švedski film »Čovjek zvan Ove« (2015.) nastao je po istoimenoj uspješnici blogera i pisca Fredrika Backmana (samo u Švedskoj prodao je pola milijuna knjige koja je ujedno bila njegov prvijenac), a scenarij i režiju potpisuje Hannes Holm. Backmanu treba odati priznanje za osmišljavanje Ovea, a Holmu što ga je uspješno prenio na film. Najveći izazov zasigurno je bio to kako prikazati glavni lik: čangrizava i, barem na prvi pogled, nepodnošljiva zanovijetala, a da se izbjegne opasnost da bude previše odbojan. Drugi veliki izazov bio je kako spojiti, odnosno izbalansirati melodramatske i komične elemente u smislenu i stabilnu cjelinu. Treći izazov bio je kako uklopiti suvremene izazove ljudi treće dobi bez moraliziranja i patetike u film koji, najzad, ne daje nikakva rješenja, ali ipak postavlja neka vrlo važna pitanja koja se tiču starenja, samoće i (neizlječivih) bolesti.
Mora se priznati da je Holm vrlo spretno i uspješno odgovorio na sva tri navedena izazova, iako nije riječ o filmu bez slabih strana, a »najtanji« je u onim dijelovima u kojima se malo previše trudi svidjeti gledateljima i istovremeno pada u predvidljivost i klišeje. Ipak, te slabosti gotovo su zanemarive ako se uzme u obzir ono što krasi svaki dobar film, pa tako i Holmov, a to je da gledatelja pogodi »u žicu«.
Jedino još treba upozoriti na činjenicu da je problem samoubojstva prikazan crnohumorno pa to treba znati prihvatiti sa zrncem soli. Pomalo je neočekivano da jedna švedska (melo)drama / komedija koja traje gotovo dva sata (točnije 116 minuta) prođe kao u tren i može izmamiti i suzu i smijeh, unatoč tomu što se spočetka čini da ćemo glavni lik lakše prezirati nego prihvatiti. K tomu je priča o Oveu iznenađujuće duboka, slojevita i izvrsno razrađena jer se njegove loše karakterne osobine ničime ne opravdavaju, ali čim više gledatelj upoznaje njegov život i njegove tragične osobne gubitke voljenih osoba tim više suosjeća s njim i lakše je oprostiti mu njegove nesavršenosti.
Jedna od najdirljivijih i najvažnijih paralelnih priča u filmu je odnos između Oveovih susjeda Anite (Chatarina Larsson) i njezina supruga Runea (Börje Lundberg). Rune je nakon moždanoga udara ostao nepokretan i izgubio je moć govora, a njegova supruga Anite čini sve kako bi mu pružila svu potrebnu njegu kod kuće. Međutim, »ljudi u bijelim košuljama« pokušavaju joj oduzeti skrbništvo nad suprugom i smjestiti ga u privatni dom. U zadnjem pokušaju preuzimanja Runea »čovjek u bijeloj košulji« zajedljivo i bešćutno pokušava obeshrabriti Anite komentarom da Rune uopće i ne zna gdje se nalazi (pa bi mu, prema tome, trebalo biti svejedno gdje se nalazi), a Anite mu odgovara: »On ne zna, ali ja znam.«
S jedne strane, premda izmišljen, lik Anite mogao bi poslužiti kao primjer brige za stare i nemoćne supružnike, posebice za sadašnje vrijeme u kojem sve manje osoba treće životne dobi, djedova i baka, kraj svojega života dočeka u krugu obitelji. S druge strane, treba naglasiti da se u stvarnosti takva situacija obveznoga smještanja u dom u Švedskoj vjerojatno ne bi mogla dogoditi jer je pritisak na sustav vrlo velik i za većinu domova postoji lista čekanja. U Švedskoj, kao i u drugim visokorazvijenim i industrijaliziranim zemljama, sve je veći broj starijih i nemoćnih kojima treba smještaj i posebna briga u domovima, ali budući da nema dovoljno slobodnih mjesta, sustav je postavljen tako da se potencijalne korisnike što je moguće dulje drži kod kuće.
Unatoč tomu odstupanju od realnih okolnosti, Backmanu treba čestitati na toj paralelnoj priči kao i svim drugim pozitivnim porukama koje su sadržane u knjizi i koje su tako uspješno prenesene na film, za što je, jasno, najzaslužniji scenarist i redatelj Hannes Holm. Treba spomenuti i vrlo dobro ostvarenje nagrađivanoga glumca Rolfa Lassgĺrda, koji je dao važan doprinos u nijansiranju slojevitoga glavnoga lika: čovjeka kojega se isplati upoznati bolje, ali ne smije mu se suditi na prvu, a zove se Ove.
