Drage čitateljice i dragi čitatelji, u ovom smo se broju naše rubrike odlučili spomenuti dviju važnih redovnica – Male Terezije i Faustine Kowalske i podsjetiti vas po čemu su one značajne za Katoličku Crkvu, ali posebno i za nas mlade vjernike. Mala Terezija, najmlađa crkvena naučiteljica, svojim je životom utrla novi put svetosti – »Mali put« – spremnost srca da čini sve zbog ljubavi prema Bogu i bližnjima. Blaženom ju je 1923. proglasio papa Pio XI., a 1925. godine svetom. Papa Ivan Pavao II. na stotu obljetnicu njezine smrti 1997. proglasio ju je naučiteljicom Crkve. Sestru Faustinu, zaštitnicu djece, siromašnih obitelji, kuharica, kućnih pomoćnica i vrtlara te mladića i djevojaka koji žele u samostan, pamtimo po posebnoj pobožnosti koju je imala prema Božjemu milosrđu. Po Isusovoj želji ona je imala usrdno moliti Božje milosrđe za cijeli svijet, primjenjujući pri tome nove načine pobožnosti prema Božjemu milosrđu, te podsjećati svijet na istinu vjere iskazanu u Svetom pismu o milosrdnoj Božjoj ljubavi prema svakomu stvorenju. U ovom vam broju predstavljamo njihove živote, kao i njihovu pobožnost. Pišemo vam i o ponekad »nezgodnoj« temi, uz koju se vežu razna tumačenja – o pitanju ukazanja, viđenja i čuda. Držeći se Danteova upozorenja iz »Božanske komedije«: »Ne uzbuđujte se kršćani… Imate Stari i Novi zavjet. Imate i pastire koji vode Crkvu.« O tom smo pitanju prikazali glavni tijek katoličke teološke misli. U danima kada se Katolička Crkva u Hrvatskoj prisjeća vrlo značajne obljetnice – prvoga pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj u rujnu 1994. godine – odlučili smo ovaj broj rubrike zaključiti danas svetim papom koji je »pontifex – most« između tih dviju redovnica. Naime, osim što je Malu Tereziju proglasio crkvenom naučiteljicom, papa Ivan Pavao II. proglasio je Faustinu Kowalskom blaženom.
Snažnu poveznicu sa svetom Faustinom Kowalskom te svetom Terezijom od Djeteta Isusa ima i svetac »naših dana« – sveti Ivan Pavao II. Papa je, naime, tijekom svoga pontifikata bio blagoslovljen prilikom i mogućnošću da Faustinu Kowalsku proglasi svetom, a Malu Tereziju crkvenom naučiteljicom. Svi ti događaji zbili su se na ulazu u 21. stoljeće kada je svijet, nakon vrlo turbulentnih ratnih zbivanja tijekom 20. stoljeća, kročio u novo tisućljeće s velikim nadama i očekivanjima.
Tako je kraj 2. tisućljeća bio obilježen velikom crkvenom obljetnicom. Naime, 1997. godine Crkva se spominjala 100. obljetnice smrti sv. Terezije od Djeteta Isusa. Povodom toga događaja papa Ivan Pavao II. udijelio je Maloj Tereziji naslov naučiteljice Crkve, čime je ujedno postala najmlađa crkvena naučiteljica. Iste te godine na 15. svjetskom danu mladih u Parizu Ivan Pavao II. postavio je sv. Tereziju od Djeteta Isusa za uzor mladima današnjice. Mala Terezija dokazala je kako za svetost nisu potrebne poodmakle godine, nego smo na nju pozvani svi, i stari i mladi. Na te misli nadovezuje se i papa Franjo koji je jednom prilikom zaključio kako danas »trebamo svetce u trapericama i tenisicama«.
Važno mjesto u životu Ivana Pavla II. zauzima i sv. Faustina Kowalska koja je podrijetlom iz njegove domovine Poljske. Zahvaljujući sv. Faustini, Papa je na dan njezine kanonizacije 30. travnja 2000. uveo svetkovinu Nedjelje Božjega milosrđa koja se slavi prvu nedjelju nakon Uskrsa. Sv. Faustina tako je postala promicateljica otajstva Božjega milosrđa, a zanimljivo je da je Ivan Pavao II. napustio ovozemaljski svijet u noći Božjega milosrđa. Upravo je slijedeći primjer svoje sunarodnjakinje i sam postao svet, a milosrđe koje je prenosio »izlio je« i na hrvatski narod obdarivši nas svojim prvim posjetom prije 25 godina. Za zemlju koja se tada još uvijek nalazila u ratnom stanju taj je događaj bio uistinu milosrdan jer je donio novu nadu i vjeru u bolje sutra.
Najmlađa crkvena naučiteljica, sveta Mala Terezija, poznata nam je i kao sv. Terezija od Djeteta Isusa i Božjega Lica. Rođena je 1873. godine na sjeveru Francuske. Bila je najmlađa od pet kćeri, a s četiri je godine ostala bez majke. S vremenom su joj starije sestre odlazile u samostan, a isti je poziv osjetila i Terezija dok je još bila vrlo mlada pa je nisu željeli primiti. No ona nije odustajala, a taj je poziv u njoj jačao. Pokušavala je dobiti dopuštenje za ulazak u karmelski samostan, što joj je napokon odobrio papa Lav XIII., kojega je i osobno zamolila prilikom hodočašća u Rim s otcem. Kada je ušla u samostan, 1888. godine, imala je samo 15 godina. Svoje dane ispunila je služenjem Bogu i bližnjima – više od šest sati provodila je u molitvi, nešto manje od toga bavila se ručnim radom, a manji dio vremena provodila je u zajedničkom odmoru, i to aktivno. U tako pobožnu životu uzor su joj bili Isus, sveta Ivana Orleanska, sveta Terezija Avilska i sveti Ivan od Križa.
Svojim je životom ostvarila i svima otvorila novi put svetosti – Mali put – spremnost srca da sve čini zbog ljubavi prema Bogu i bližnjima. Često je znala reći da u Božjim očima ništa nije maleno i da sve što čovjek čini, treba činiti s ljubavlju.
Godine 1890. položila je zavjete, a ubrzo je oboljela od tuberkuloze te je preminula 1897. godine, u 25. godini. Tijekom života napisala je autobiografiju, kasnije nazvanu »Povijest jedne duše«, koja se počela tiskati godinu dana nakon njezine smrti. To je djelo – koje preporučujemo svima na čitanje – doživjelo velik uspjeh i prevedeno je na 35 jezika. U toj knjizi svako od nas može naći puno poticaja, da svoju vjeru i odnos s Bogom živimo svakodnevno i intenzivno.
Papa Pio XI. proglasio je Malu Tereziju blaženom 29. travnja 1923. godine, a dvije godine nakon toga i svetom. Osim toga, proglašena je i drugom zaštitnicom misija i Francuske, a 1997. godine, na stotu obljetnicu njezine smrti, papa Ivan Pavao II. proglasio ju je naučiteljicom Crkve. Tijelo joj je nakon smrti ostalo neraspadnuto.
Učenje naše vjere često se koristi motivom puta kao usmjerenjem našega života. Ponekad je to metaforički put u prispodobi koji nas usmjerava na rast u vjeri ili pak doslovan put – primjerice prilikom hodočašća. Motivom puta nerijetko se koristi i Isus u svojim propovijedanjima, a u Ivanovu evanđelju govori: »Ja sam Put i Istina i Život« (Iv 14, 6). Stoga ne začuđuje da je i sveta Mala Terezija također prošla, ali i zabilježila svoj »mali put« svojim svetim životom.
Naime, sveta je Terezija bilježila svoj osobni način na koji je poimala vjeru, nazvavši ga »Malim putom«. Pod tim putom smatrala je kratak i ravan put njezina života, koji je »popločala« malim, kratkim dobrim djelima u kojima je bila vješta. Ta ista djela nazivala je »cvjetićima malih žrtava« koje je željela pružiti Isusu, a nakon svoje smrti poželjela je da »na zemlju kiše ruže«, od pregršt dobrih djela koje je učinila. O vrijednosti djela koje je ostavila iza sebe govori i njezino proglašenje blaženom, a zatim i proglašenje svetom, kao i to da ju je papa Pio XI. prozvao »zvijezdom svoga pontifikata«.
»Mali put« svete Male Terezije ni na koji način ne može se smatrati malim ili manjim u nekom uspoređivanju – takav životni put pokazuje posebnu snagu karaktera. Njezinu veličinu pokazuje upravo ta beskrajna volja i želja za činjenjem malih, često »prostomu oku« beznačajnih sitnica. Bez kompromisa, bez ograničenja i svakoga dana, bez preskakanja. Ako sve te sitnice zbrojimo, dolazimo do brojeva golemih razmjera – što kada bismo u jednom danu, svakoga dana učinili po desetak sitnih dobrih djela? Zašto ne pokušati? Zašto ne ustrajati u »malim« stvarima, na »malom« putu za velike rezultate?
Osim u Bibliji, čudesne pojave ukazanja bile su na neki način prisutne i u Pracrkvi, zajednici vjernika prvih vremena, a kako pokazuje primjer »nevjernoga« Tome, isprva nisu bila rado dočekivana, tumači fra Mate Bašić za portal Laudato.hr. Suvremeno globalizirano društvo i informacijsko doba kao da dodatno otežava tu situaciju. Naime, kako nastavlja fra Bašić, naše je doba obilježeno mnoštvom vijesti i svjedočenja o ukazanjima, privatnim objavama, viđenjima, pa se s pravom propitkujemo o njihovoj autentičnosti. Dante je upozoravao u »Božanstvenoj komediji«: »Ne uzbuđujte se, kršćani, previše i ne budite kao pero na vjetru, ne vjerujte da vas svaka voda može umiti. Imate Stari i Novi zavjet. Imate i pastire koji vode Crkvu«, podsjeća fra Bašić. Suvremena katolička teologija čini jasne distinkcije – što god se u nekoj »objavi« nalazi protiv objave i tradicije Crkve, takva objava ne može biti od Boga jer on ne želi privatno poricati ono što je jednom javno po Sinu obznanio. Sumnjive su i objave koje donose banalnosti, »smiješnosti« i nevažnost, tumači fra Babić, kao i one »objave« koje umjesto rasta u vjeri, krjeposti i milosti »vidiocima« donose taštinu, drskost i neposluh. Zadaće koje je Isus namijenio sestri Faustini, poput usrdne molitve Božjemu milosrđu za cijeli svijet, donijeli su joj i izazove i milosti. Sestra Faustina sumnjala je u istinitost ukazanja, suočavajući se i s nerazumijevanjem bližnjih, a u konačnici i nemogućnošću provedbe Isusovih želja i ljudskom hladnoćom kojom su neki odgovarali na Božje milosrđe. No ljubav prema grješnicima, siromasima, umirućima i dušama u čistilištu, za koje je neumorno molila i ulagala žrtvu, neke su milosti kojima je sestra Faustina bila obdarena.
»Čudni su putovi Gospodnji« rečenica je koju smo mnogo puta dosad čuli. No tako »istrošena«, a tako istinita, bila je i u slučaju danas svete Faustine Kowalske. Ova je svetica rođena kao treće dijete u obitelji, a kasnije je dobila još sedmoro braće. Svetica koju danas poznajemo po štovanju Božjega milosrđa u sedmoj je godini osjetila poziv Gospodinov, a sa 18 godina obznanila je roditeljima da želi otići u samostan.
Kako piše u svom Dnevniku, nakon mnogih odbijanja roditelja predala se ispraznostima života i izgubila se s puta milosti. Iako se udaljavala od Boga, on se nije želio udaljiti od nje. »Kad su svi bili u najboljem raspoloženju, moja je duša osjećala unutarnje muke. U trenutku kad sam započela plesati, ugledah pored sebe Isusa, prljavog, razgolićenog Isusa, cijelog u ranama, govoreći mi: ‘Koliko dugo ću te podnositi i dokle ćeš oklijevati?’« riječi su iz njezina dnevnika koje najbolje opisuju (ne)priliku u kojoj se našla i u kojoj je »prelomila« odluku. Odmah je otišla u samostan u Varšavu, ali nije mogla ući, nego je morala raditi godinu dana kako bi zaradila za potrebnu opremu. Godine 1925. stupila je u samostan, a šest godina kasnije imala je prvo viđenje.
Tada joj je Isus rekao da naslika njegovu sliku kakvu vidi te da se štovanje milosrdnoga Isusa proširi po svijetu. Sva je iskustva zapisivala u Dnevnik i na njezinim je temeljima duboke povezanosti s Isusom nastalo štovanje Božjega milosrđa. Umrla je sa 33 godine od tuberkuloze 1938. godine. Pedeset pet godina kasnije, 1993. godine, papa Ivan Pavao II. ju je na Trgu sv. Petra u Rimu proglasio blaženom, a sedam godina kasnije, 30. travnja 2000., prve nedjelje poslije Uskrsa, i svetom. Tako je sveta Faustina postala prvom sveticom trećega tisućljeća.
Sestra Faustina dobar je dio svoga života pisala Dnevnik. Točnije, pisala ga je od 1934. godine pa sve do svoje smrti po zapovijedi i poruci samoga Isusa te njezina ispovjednika. Njihova je želja bila da sva duhovna iskustva zapisuje kako bi sve što je proživljavala bilo na korist drugim dušama. U njemu možemo pročitati – a i naučiti – puno o svetičinu životu, ali i o posebnoj pobožnosti koju je imala prema Božjemu milosrđu.
Kako piše u Dnevniku, zadaća s. Faustine po Isusovoj želji bila je usrdno moliti Božje milosrđe za cijeli svijet, primjenjujući pri tome nove načine pobožnosti prema njemu. Ona u Dnevniku piše o potrebi štovanja slike Milosrdnoga Isusa s natpisom: »Isuse, uzdam se u tebe«, te slavljenje svetkovine Božjega milosrđa prve nedjelje poslije Uskrsa. Svetica piše i o krunici Božjega milosrđa te o potrebi štovanja časa milosrđa, odnosno časa Isusove smrti na križu u 15 sati. Također, zadaća je s. Faustine bila i podsjećati svijet na istinu naše vjere iskazane u Svetom pismu o milosrdnoj Božjoj ljubavi prema svakomu stvorenju. Na taj je način s. Faustina poznata kao svetica koja je širila pobožnost Božanskomu milosrđu.
S. Faustina je zaštitnica djece, siromašnih obitelji, kućnih pomoćnica, kuharica i kuhara, vrtlara, portira, djevojaka i mladića koji žele u samostan, ali i svih ostalih koji su u potrebi i nevolji. Upravo zato poznata je molitva svete Faustine za ljude u patnji, a iz njezina Dnevnika proizašle su još mnoge molitve poput molitve Milosrdnomu Isusu, molitva svetoj Faustini Kowalskoj, molitva Milosrdnomu Isusu prisutnomu u maloj bijeloj hostiji i ostale. Njenu pobožnost i golemu ljubav prema Božjemu milosrđu najbolje vidimo u njezinim spontanim zazivima koji danas čine najljepše molitve: »Toliko često kao što dišu moje grudi, toliko često kao što bije moje srce, toliko često kao što pulsira krv mojim venama, toliko tisuća puta želim slaviti Tvoje milosrđe, o, Presveto Trojstvo.« To je molitva koju bismo i mi mladi trebali moliti često.
