Za Sveta Tri kralja bio sam u drugom gradu kod rodbine i tamo sam prvi put čuo bogojavljenski navještaj. Pitao sam rođaka je li riječ o nekoj novini, a on je rekao da je kod njih tako od pamtivijeka. Pamtim i ja puno toga, ali u našoj crkvi nečega takvoga nikada nije bilo – a imam 67 godina. Možete li mi napisati odakle takav navještaj?
Andrej J.
»Prema drevnom običaju na Bogojavljenje se navješćuje svetkovina Uskrsa i druge svetkovine. Započinje ovim riječima: Spasenje, kojemu je Bog naumio privesti sve ljude, započelo je utjelovljenjem, a objavilo se potpuno u pashalnom otajstvu Isusa Krista. Poslušajmo, stoga, po drevnom običaju Crkve, navještaj svetkovanja – Vazma – nedjelje Uskrsnuća u godini Gospodnjoj«, piše u »Notnoj riznici« internetske stranice Varaždinske biskupije, na kojoj se objašnjava da se datum Uskrsa i pomičnih svetkovina može čitati ili pjevati na Bogojavljenje, a potječe »iz vremena kada kalendari nisu bili lako dostupni«. »Bilo je potrebno obznaniti datum Uskrsa unaprijed, jer brojna slavlja liturgijske godine ovise o tom datumu. Iako današnji kalendari donose datum Uskrsa i drugih blagdana liturgijske godine već godinama unaprijed, navještaj na Bogojavljenje i dalje ima svoju vrijednost. On je podsjetnik na središnjost Uskrsnuća Gospodnjega u liturgijskoj godini, i važnost velikih otajstava vjere koja se slave svake godine. Navještaj može pjevati ili čitati s ambona đakon, kantor ili čitač, obično nakon evanđelja, ili nakon popričesne molitve«, a kako nije određeno da se liturgijski to mora i danas, očito u Vašoj župi (kao i u mnogim drugima) to više nije običaj, premda smo u medijima – posebno vjerskima – mogli pronaći vijest da je crkveni glazbenik svećenik Bruno Diklić, u suradnji s pomoćnim đakovačko-osječkim biskupom Ivanom Ćurićem, pripremio »predložak za pjevanje« prilagođen tomu navještaju ove godine u đakovačkoj katedrali, pa bi tu praksu – a više je onih koji potiču na to – dobro bilo ponovno oživjeti u svim župama.
Slušala sam svakakve upute i vidjela različite prakse u Crkvi: da se božićni ukrasi raskićuju već na Tri kralja, pa na nedjelju nakon toga, a neki i u kućama i u crkvama borove drže sve do veljače. Postoji li preporuka Crkve za to?
Juraj G.
Istina je da su običaji različiti, a vjernici doista raskićuju božićne ukrase u različite dane, rekli bismo ponajprije iz »praktičnih« razloga. No kako božićno vrijeme traje do nedjelje Krštenja Gospodnjega (druga nedjelja po Božiću, a prva po Bogojavljenju), neobična je (a u nekih i neprimjerena) ta potreba za »uklanjanjem« božićnih ukrasa iz naših domova prije te nedjelje, na što neke vjernike potiču i neka njihova – osobna ili pak »skupna« – razmišljanja i navade. Neki se vjernici trude, na svaki način, zadržati božićne ukrase sve dok na blagoslov obitelji ne dođe svećenik iz njihove župe, što je pohvalno, jer ponekad u toplim domovima (nekada se sobe u kojima je bio bor nisu grijale) doista nije jednostavno sačuvati bor a da iglice i ukrasi ne padnu na pod. Zato možemo reći da ne ćete pogriješiti ako bor i božićne ukrase ne zadržite dulje od nedjelje Krštenja Gospodinova, premda Vam nitko u župi vjerojatno ne će prigovarati da ih zadržite čak i do Svijećnice, kao što su to nekada činili naši djedovi i bake, pa i roditelji – dakle, do 40. dana po Božiću, pa se u nekim crkvama taj običaj zadržao i do danas – sa željom da se u svima nama očuva božićna radost.
