U katoličkom kalendaru primijetila sam da je za nedavni 29. veljače stajalo da se slave Osfald, Ida i Hilarije. Što se događa sa svetcima koji se slave taj dan kada nije prijestupna godina?
Antonija M.
Pitanje Vam je sasvim na mjestu, a mi bismo rekli da nam i oni mogu poslužiti kao simbol svih brojnih bezimenih svetaca, svjedoka i mučenika, koji su živjeli i dali život za Krista i kršćansku vjeru, i nema toga popisa mučenika – martirologija – koji bi mogao navesti i nabrojiti sve svetce koje slavimo i koje bismo trebali slaviti. Samo su neki od njih ušli u naš katolički liturgijski kalendar i njih se spominjemo na određene dane u godini, ali smo svjesni da im se molitvom možemo obraćati svaki dan u godini, a ne samo jednom u četiri godine kao što je to slučaj sa svetcima koje spominjete, a čiji spomendan pada 29. veljače. Njih se, dakle, liturgijski spominjemo na taj dan, ali im se možemo moliti svaki dan, a kada godina nije prijestupna, njihov se spomendan prebacuje (kao i kod nekih drugih spomendana ili blagdana) na dan ranije ili na neki drugi dan, a u ovom slučaju na 28. veljače, kao što na internetskoj stranici Santiebeati.it tumači Mariella Lentini pišući o sv. Osfaldu (Oswaldu).
Primjećujem da se u našim crkvama ambon često upotrebljava za razne svrhe, poput predmoljenja krunice, predstavljanja knjiga, raznih govora i slično. Mora li baš biti tako? Može li se npr. staviti mikrofon i pomični stalak negdje ispred prezbiterija da tako ambon bude samo za liturgiju? Zahvaljujem na odgovoru.
Čitatelj Marko
Na tragu ste onoga što o ambonu piše naš liturgičar mons. dr. Ivan Šaško, to jest da je ambon »prostor govora Božje riječi« i da se ne bi trebao pogrješno poistovjećivati s propovjedaonicom, pa ga onda ne bi trebalo rabiti ni za druge svrhe o kojima pišete. Mislimo da bi se i praktično za sve vrste upotrebe ambona o kojima pišete mogla doista lako pronaći alternativa kako bi ambon ostao ono što i treba biti. Premda, kako nastavlja mons. Šaško, »ipak je simptomatično da među katoličkim vjernicima nema osobite osjetljivosti prema ambonu koji je jednim dijelom nestao iz crkava«, pa se u međuvremenu rabila »neka vrsta stalka – najčešće neučvršćena – koji je djelovao prilično jadno te time nije odražavao važnost Božje riječi«. I ovdje je svaki dobronamjernik pozvan krenuti putom razvoja, da zaključci ne bi bili prebrzi te da se bolje razumiju nakane obnove Drugoga vatikanskoga sabora prema kojoj je ambon »stol Riječi u uskoj teološkoj povezanosti sa stolom Kruha« i gdje je god to moguće – a vrlo često je doista i moguće – treba mu vratiti njegovo simboličko mjesto i značenje.
Molitvena osmina za jedinstvo kršćana već je više desetljeća svakogodišnja praksa. No nema nikakvoga pomaka od davnoga susreta pape Pavla VI. i patrijarha Atenagore. Čini mi se da su se kršćani još više udaljili, a ne približili. Sveti papa Ivan Pavao II. i rumunjski patrijarh Teoctist također su zajedno molili za jedinstvo kršćana; i molili su zajednički vjerovanje, ali ne i euharistijsku molitvu. Ekumenski je dijalog stoga prazan razgovor jer svaka strana drži da je ona u pravu, a na nama je da molimo za jedinstvo koje će Bog dati prema svojoj volji.
Čitatelj
Nitko razuman ne će zanijekati da ekumenski dijalog ne nailazi i na određene teškoće, ali isto tako će se složiti da on nema alternative. Kršćani, posebno Katolička Crkva koja je na neki način glavni motor ekumenskih inicijativa, čine sve kako bi se ispunila Kristova volja »da svi budu jedno«. I od toga puta ne može se odustati. Je li na njemu sve po našoj volji, je li sve u skladu s našim ljudskim željama i našim mogućnostima, slažu li se kršćanske Crkve i zajednice oko svega? Očito ne, no zbog toga ne smijemo gubiti nadu, jer i Vi ispravno zaključujete: na nama je da molimo i da činimo sve što možemo za jedinstvo, a kada će i kako do njega doći, zna sam Bog, čijoj se volji prepuštamo vjerujući da nas vodi pravim putom i da ćemo svojim nastojanjem i njegovom voljom doći do kršćanskoga jedinstva.
