Dan otčeva slavi se 19. ožujka – na svetkovinu sv. Josipa, a sv. Josip zaštitnik je hrvatskoga naroda još od 1687. godine. Možda će se neki među vama pitati po čemu je sveti Josip zaslužio da bude zaštitnik jednoga cijeloga – našega – naroda i u čemu je sva ta njegova posebnost da mu se većina ljudi utječe u svojim nevoljama, ali i da je upravo on uzor otčevima? Kratko rečeno: njegova je veličina u tome što je ne oklijevajući izvršio volju Božju te se s povjerenjem predao Bogu i njegovu naumu.
Uzeo je Djevicu Mariju za svoju zaručnicu, a Isusa prihvatio kao svoga sina, našega Otkupitelja. Odnos Josipa i Marije bio je pun povjerenja, ljubavi i istinske brige za njihova sina Isusa. Ne osuđujući i ne propitujući Marijino poštenje, Josip smjelo prihvaća Mariju za svoju ženu, a Isusa za svoje ljubljeno dijete. Odgoj koji je sv. Josip pružio Isusu uzor je svim otčevima koji prihvaćaju ulogu usmjeritelja, roditelja koji uz majčinu toplinu nadopunjuje tu svetu zajednicu i djeci pruža potrebnu zaštitu, brigu i vrijeme. Otčevi se smatraju zaštitnicima obitelji baš kao što nam to dokazuje sv. Josip, koji je s tek rođenim Isusom i svojom zaručnicom Marijom bježao u Egipat kako bi zaštitio Isusa od Heroda. Uz božansku otčinsku figuru stoji i Josipova figura otca zaštitnika kao potpore i glavara slavne svete Obitelji.
Zbog svega toga sveti Josip simbol je obiteljskoga zajedništva, to jest svete Obitelji zajedno s Marijom i Isusom. U današnjem je društvu sve važnije da se otac što ranije uključi u odgoj djeteta. Upravo otčinska uključenost u odgoj djeteta utječe na bolju kvalitetu bračnih odnosa, ali i cjelokupnoga razvoja djeteta. Smisao otčinstva za katolike je poziv na slavljenje Boga, naviještanje evanđelja, poučavanje u vjeri, briga za njezino očuvanje i milost u obitelji. Zadaća otca je liturgijske, navjestiteljske, učiteljske i pastoralne prirode. Kao što je uzor muškarcima, sv. Josip uzor je i radnicima koji revno i vrijedno obavljaju svoj posao.
Najveća zaštita koju imamo jest ona našega Otca na nebesima. Da, Bog nije slučajno Bog Otac, kao što nije slučajno ni Marija Majka svih ljudi. Otac je jako važna uloga u formiranju čovjeka, jako lijepa uloga koju nam je podario iskonski Otac. Njegov je Sin prošao veliku muku kako bi nama osigurao mjesto u nebeskom Jeruzalemu, ali je u svakom trenutku znao zašto to radi i kakvu zaštitu ima od svoga Otca u svemu što je prolazio.
Uz nebeskoga Otca tu su i naši zemaljski otčevi koje ipak gledamo s određenim autoritetom. Otac u obitelji, glava toga »tijela«, tu je čvrsta ruka koja zna pronaći rješenje u problematičnim situacijama, naći pravu riječ kad nam je teško i biti naša zaštita u teškim trenutcima. Obično su otčevi »oni stroži« te ih kao djeca gledamo sa svojevrsnim strahopoštovanjem, a tek nakon više godina shvatimo koliko nam je naš tata zapravo značio i pomogao u životu. Neki savjeti, neke moguće zabrane, neki njegovi potezi koji nam se možda i nisu svidjeli zapravo su tu da nas zaštiti i da svomu sinu, odnosno kćeri, pokaže kako bi trebao izgledati pravi roditelj. Da, neki put i pogriješe u svojim odlukama, ali sve to rade kako bi zaštitili ono što im je najdraže onako kako misle da je najbolje.
Jer – svi smo mi ljudi i griješimo. Pa čak i sveti otac, odnosno papa ima grijeha, a on se nalazi na vrhu zemaljske Crkve. Ali tu je da nam svojim primjerom pokaže što znači biti otac vjerske zajednice, velike zemaljske obitelji. Radi sve kako bi zaštitio svoje, ali i primjerom pokazao zašto mu je Bog dao tako posebnu ulogu. Jer svima bi nama želja jednoga dana trebala biti obitelj u kojoj ćemo pokazati što znači biti dobar otac, odnosno majka, te što znači biti pravi zaštitnik svoje zemaljske obitelji kao što je to naš Otac nebeski.
Prema kršćanskoj misli, svaki je čovjek stvoren na Božju sliku i priliku. Tako je svaki muškarac, suprug i otac slika Božja. No postavlja se pitanje koja je razlika između otčeva nekad i danas?
Suvremena sociološka i psihološka istraživanja dokazuju da u posljednjih nekoliko desetljeća kod današnjih otčeva prevladava trend sve veće posvećenosti odgoju, brizi za svoju djecu i uključivanje u život obitelji. U brojnim člancima i knjigama iz povijesnoga, sociološkoga i psihološkoga područja možemo vidjeti da su za razliku od suvremenih otčeva, nekadašnji otčevi uglavnom brinuli o materijalnoj sigurnosti obitelji. S jedne strane, tradicionalni otčevi kao glave obitelji bili su smatrani autoritarnima, fizički i emocionalno odsutnima, ali upravo su oni osiguravali i provodili kućni red i disciplinu te se brinuli o materijalnom stanju i financijskoj sigurnosti u obitelji. Uz uzdržavanje obitelji, nastojali su da njihova obitelj bude ugledna i moralna. S druge strane, od današnjih se otčeva očekuje komunikativnost, razumijevanje, suosjećanje i prilagođavanje, čega u prošlosti nije bilo. Zbog toga se danas vrlo često govori o preuzimanju odgovornosti suvremenih otčeva te kako bi se tradicionalni otac teško mogao prilagoditi situacijama i obiteljima u kakvima se nalazi suvremeni otčevi. Nadalje, brojni psiholozi, učitelji i sociolozi smatraju da se danas nedovoljno govori o otčevima i otčinstvu. Psihologinja A. Clark – Stewart ističe kako djeca u čiju su igru bili uključeni otčevi od njihovih najranijih dana, imaju vrlo velike intelektualne vještine.
Zaključuje se da je pozitivna posljedica ranoga uključivanja otčeva u život djece upravo veća kvaliteta braka i bračnoga odnosa, majčino zadovoljstvo i, najvažnije, kvalitetni i raznovrsni razvojni utjecaji na dijete.
Napisali smo da je ožujak u Katoličkoj Crkvi posvećen jednomu osobitomu i velikomu svetcu i važnomu članu svete Obitelji – svetomu Josipu. O tom biblijskom liku ne znamo puno jer evanđelje nije zapisalo ni jednu njegovu izgovorenu riječ pa se često naziva i šutljivim svetcem. Međutim, to nipošto ne umanjuje Josipovu veličinu. Štoviše, sveti Josip bio je čovjek djela i rada, a ne riječi, te mu je Bog dao veliku zadaću i ulogu u spasenju cijeloga čovječanstva povjerivši mu brigu u odgoju svoga Sina.
Usprkos oskudnim informacijama o životu svetoga Josipa, sveti Matej evanđelist u rodoslovlju Isusa Krista otkriva nam vrlo važan podatak o Isusovu zemaljskom otcu istaknuvši da je bio pravednik te krjepostan i svet muž Blaženoj Djevici Mariji. Kao otac i član svete Obitelji Josip se smatrao Isusovim zemaljskim i zakonskim otcem te se četiri puta u evanđeoskim zapisima Isus spominje kao »sin Josipov«. Ime hranitelja svete Obitelji hebrejskoga je podrijetla i u prijevodu bi značilo »neka Bog pridoda« pa se i sveti Josip danas smatra, u skladu sa svojim imenom, primjerom apsolutnoga povjerenja u Boga i ispunjenja Božje volje. Brigu o obitelji vodio je marljivim i predanim radom pa tako znamo da je sveti Josip po zanimanju bio tesar. Prema katoličkoj predaji, umro je na Isusovim i Marijinim rukama te ga se iz toga razloga smatra zaštitnikom blage i svete smrti, a papa Pio IX. proglasio ga je 1870. zaštitnikom sveopće Crkve te zaštitnikom od sumnje i oklijevanja. Za nas je osobito važna 1687. godina kada je Hrvatski sabor svetoga Josipa proglasio zaštitnikom naše domovine, a ujedno je zaštitnik Karlovca, u kojem se danas nalazi i Nacionalno svetište svetoga Josipa u kojem se štuje.
Konotacija povezana s riječju “otac” u našem je religijskom podneblju češće povezana s očinskom figurom Boga nego sa svetim Josipom. Naravno, važnost božanske očinske figure je neosporiva, ali to ni na koji način ne umanjuje važnost Josipove očinske figure. Kada razmišljamo o našim očevima znamo da su oni uvijek naši zaštitnici, da za nas brinu, da su nam omogućili najbolju kvalitetu života.
Otčinstvo se, baš kao i majčinstvo, smatra jednim od najtežih i najljepših iskustava, ali biti otac također je poziv, koji zahtijeva polaganje vlastitoga života za svoju obitelj. Iz toga je razloga potrebno govoriti o katoličkom otčinstvu i pritom nikada ne zaboraviti sliku našega nebeskoga Otca jer upravo nas je Isus poučio da je Bog – naš Otac.
U katoličkom smislu otčinstvo je poziv na slavljenje Boga, naviještanje evanđelja, poučavanje u vjeri, brigu za njezino očuvanje i milost u obitelji. Prema tome otac ima liturgijsku, navjestiteljsku, učiteljsku i pastoralnu zadaću. Dok se liturgijska zadaća odnosi na predvođenje svoje obitelji u molitvi, navjestiteljska zadaća upućuje na propovijedanje evanđelja u obitelji kroz primjer vlastita življenja, ali i riječi. Učiteljska zadaća temelji se na poučavanju djece u vjeri, pomaganju svojoj obitelji da upozna Boga, pokazivanju da je vjera radost i govorenju o velikim istinama katoličke vjere kao što je Sveto pismo. Pastoralna zadaća podrazumijeva usmjeravanje milosti koja je potrebna svakoj obitelji. Uz tu su zadaću vrlo važni sakramenti kao sredstva milosti. Međutim, uz sve to postavlja se pitanje koja je uloga otca kao vjernika u obitelji.
Naime, u prakticiranju religioznoga i vjerskoga života vrlo važnu ulogu ima otac kao vjernik. Rezultati istraživanja provedenoga u Švicarskoj 2002. godine i objavljenoga u engleskom časopisu »New Directions« 2004. godine pokazuju da je najznačajniji čimbenik dječjega prihvaćanja vjerskoga života upravo vjerski život otca. U slučaju da otac ne prakticira vjerski život, od 50 djece samo će jedno dijete živjeti vjerskim životom, dok će ľ djece čiji otac prakticira vjerski život, i dalje prakticirati živjeti životom po uzoru na svojega otca. Samim time potrebno je isticati važnost uloge otca u vjerskom i religioznom životu. Uzimajući u obzir rezultate toga istraživanja, nikako ne smije biti zanemarena ni majčinska uloga jer djetetu su potrebna i majčinska i otčinska potpora i ljubav kako bi ono moglo postati pravi i istinski vjernik.
Sv. Josip smatra se pravednim zbog svoga odnosa s Djevicom Marijom. Evanđelje nam govori da je na početku bio zbunjen, pa čak i u napasti da napusti Mariju, no ipak hrabro prihvaća ono što mu govori anđeo: »Ne boj se uzeti Mariju…« Mogli bismo iz današnje perspektive reći: nije htio osramotiti Mariju. Vjerovao je da je Marija poštena i vjerna djevojka, no ipak nije mogao shvatiti kako je ostala trudna. No objavom anđela sv. Josip prihvaća svoju ulogu muža i otca te odlučuje slijediti Gospodinov poziv. Uzdajući se u Boga i njegovu providnost, sv. Josip prihvaća Božje planove i uzima Blaženu Djevicu Mariju za svoju ženu.
Isusov zemaljski otac sv. Josip i njegova majka Marija bili su iz istoga plemena, što je bilo u skladu sa židovskim propisima i zakonom koji je nalagao da muž i žena budu iz iste porodice te da se plemena ne miješaju međusobno. Nakon objave anđela kojega mu je poslao Bog, pravedni sv. Josip pun razumijevanja za Mariju i blaženu situaciju u kojoj su se našli njih dvoje svojim se držanjem ispričava Mariji zbog prvotne sumnje u nju i neshvaćanja volje Božje. Odnos Josipa i Marije bio je pun povjerenja i istinske brige za njihova sina Isusa. Biblija nas poučava o djevičanskom načinu života po primjeru Djevice Marije i sv. Josipa. Upravo se Marijin zaručnik smatra zaštitnikom njezina djevičanstva. Njihov djevičanski brak bio je ispunjen ljubavlju i poštovanjem te se iz toga razloga njihova zajednica braka smatra uzornim načinom života supružnika.
Zanimljiva je i činjenica da se u evanđelju ne spominje ni jedna riječ koju je sv. Josip izgovorio. Svetoga Josipa smatramo šutljivim svetcem koji je svojim predanim životom dao primjer svakoj obitelji kako biti glavar te obitelji i biti poslušan Bogu. Svetoga Josipa smatra se glavarom svete Obitelji jer bez njegova pristanka uz volju Božju ne bi bilo te svete zajednice. Život Marije, Josipa i Isusa bio je prožet radom, molitvom i obiteljskim zajedništvom u kojemu skrb za materijalno održavanje obitelji preuzima taj skromni nazaretski drvodjelja sveta života.
Uzeo je Djevicu Mariju za svoju zaručnicu, a Isusa prihvatio kao svoga sina, našega Otkupitelja. Odnos Josipa i Marije bio je pun povjerenja, ljubavi i istinske brige za njihova sina Isusa. Ne osuđujući i ne propitujući Marijino poštenje Josip smjelo prihvaća Mariju za svoju ženu, a Isusa za svoje ljubljeno dijete. Odgoj koji je sv. Josip pružio Isusu uzor je svim očevima koji prihvaćaju ulogu usmjeritelja, roditelja koji uz majčinu toplinu nadopunjuje tu svetu zajednicu i djeci pruža potrebnu zaštitu, brigu i vrijeme.
Konotacija povezana s riječju »otac« u našem je religijskom podneblju češće povezana s otčinskom figurom Boga nego sa svetim Josipom. Naravno, važnost božanske otčinske figure je neosporiva, ali to ni na koji način ne umanjuje važnost Josipove otčinske figure. Kada razmišljamo o našim otčevima, znamo da su oni uvijek naši zaštitnici, da se za nas brinu, da su nam omogućili najbolju kvalitetu života.
U Hrvatskoj se Otčev dan, specifično posvećen otčevima kao zahvala za sve što za nas čine, slavi 19. ožujka, na blagdan svetoga Josipa. Njime želimo istaknuti utjecaj otčeva u društvu i na poseban im način zahvaliti za sve što rade za svoje obitelji. Na svjetskoj razini Otčev dan najčešće se slavi treće nedjelje u lipnju (takav običaj imaju 52 zemlje), a u Hrvatskoj, Lihtenštajnu i Italiji slavi se 19. ožujka. Običaj proslave Dana otčeva svoje korijene ima u Sjedinjenim Američkim Državama u ranom dvadesetom stoljeću – izvori nude više različitih podataka o točnoj godini početka: neki tvrde da je prva proslava bila 1908. godine, a neki tvrde da je bilo 1910. godine. Bez obzira na početak, namjera proslave bila je ista – posebnim misnim slavljem u čast više od 250 otčeva koji su poginuli u rudarskoj nesreći u SAD-u tradicija je započela, nakon čega se vrlo brzo proširila i na ostatak svijeta. Začetnicom ovoga događaja smatra se Sonora Smart Dodd, čijom se zaslugom Otčev dan (prema nekim izvorima) prvi put proslavio 19. lipnja 1910. godine. Na kraju bismo mogli reći da tradicija proslave Otčeva dana upotpunjuje Majčin dan u svibnju, čime se još jednom ističe jednakost otčeva i majki kao cjeline u obitelji.
Priredili: F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, J. Radoslavić, M. Zadravec
