Nije baš uobičajeno reportažu o bilo kojem mjestu na svijetu odmah započeti s kritičkim osvrtom, ali teško ga je izbjeći u slučaju relativno malenoga otoka Svetoga Martina u Karipskome moru smještenoga u Malim Antilima. Danas je on sa samo 87 km2 otočke površine podijeljen između Francuske i Nizozemske s točno određenom granicom i graničnim prijelazom, vlastitim političkim sustavima, valutama (euro i nizozemski gulden), zračnim lukama (»Princeze Julijane« na nizozemskoj strani i »L’esperience« na francuskoj) i dr. Njegov francuski dio nema čak ni svoj stijeg nego je u službenoj uporabi francuska državna zastava i francuska himna »La Marseillaise«, politički mu je sustav lijepo sročen kao »prenesena parlamentarna ovisnost«, premda nije jasno tko je i kada donio tu odluku o ovisnosti. Tek od 2014. udijeljena mu je »milost« da ima svoga predstavnika u Francuskoj nacionalnoj skupštini. Tu dužnost trenutno obavlja Sylvie Feucher, 62-godišnja političarka rođena u francuskome Brestu, gradu u francuskoj pokrajini Bretanji.
Nizozemska je naizgled puno velikodušnija prema komadiću otoka udaljenom od nje točno 6956 km, kojemu je političkim reformama dopušteno 10. listopada 2010. da postane država ali samo kao sastavnica Kraljevine Nizozemske, te, kao i velikoj većini nekadašnjih kolonija, ako ni zbog čega drugoga onda zbog vlastitoga demokratskoga imidža svjetskih moćnika, i pravo na vlastiti stijeg. Unatoč tome, u »parlamentarnoj predstavničkoj demokraciji unutar ustavne monarhije«, kako je definiran politički sustav mlade države sv. Martina, Vijeće ministara Kraljevine Nizozemske imenovalo je 2010. tamošnjega prvoga guvernera, pa tu dužnost obavlja 58-godišnji Eugene Bernard Holiday, domaći otočki sin koji je studirao na nizozemskome sveučilištu u Tilburgu. Sve u svemu, takvo poimanje međunarodnoga prava i pravde prilično je gorkoga okusa u demokratskome tanjuru, koji obje spomenute države danas serviraju svijetu. Nije također zgorega podsjetiti se da je otok Sveti Martin sporazumno podijeljen još g. 1648. nakon višegodišnjih žestokih oružanih sukoba za prevlast na otoku, u kojima je bila umiješana i Španjolska. Dakako, nikome od njih nije ni na pamet palo bilo što priupitati domaće Karibi Indijance.
Veći, sjeverni francuski dio naziva se Zajednica Sveti Martin čiji je glavni grad Marigot na zapadnoj obali otoka s nešto manje od 6000 stanovnika. Bio je u početcima maleno ribarsko naselje u močvari po kojoj je i dobio ime, a glavni je grad postao u 18. st. tijekom vladavine kralja Luja XVI. iz dinastije Bourbon, koji je na obližnjem brdu sagradio tvrđavu nazvavši je svojim imenom i koja je jedno od najpoznatijih otočkih zdanja.
Nizozemski južni dio otoka službeno se naziva Zemlja Svetoga Martina, čiji je glavni grad Philipsburg s oko 2000 stanovnika, smješten na uskom komadiću zemlje kod Velikoga zaljeva. Ime je dobio po škotskome kapetanu u službi nizozemske mornarice Johnu Philipsu, koji ga je osnovao g. 1763. Ubrzo je postao stjecište međunarodne trgovine, a o njegovoj onodobnoj strateškoj važnosti svjedoče dvije povijesne utvrde: Fort Amsterdam i Fort Willem.
Donekle očekivano, na francuskom dijelu otoka najveći je dio stanovništva, oko 80 %, rimokatolika, ali, zanimljivo, i na nizozemskoj strani s 33 % jer su, u cjelini većinski protestanti »rascjepkani« na brojne vjerske zajednice, među kojima su, prema američkim službenim podatcima, najbrojniji pentekostalci, metodisti i adventisti sedmoga dana, pa slijede baptisti, anglikanci, evangelici i dr. Manji je broj i hinduista, židova i muslimana.
U Zajednici Svetoga Martina, francuskome dijelu otoka, katolici imaju jednu župu i dvije filijale. U glavnome gradu Marigotu je župa sv. Martina od Toursa, koju vodi svećenik Samson Doriva. Crkva je sagrađena 1941., proširena 1971. s dograđenom kapelicom. Župnik se pastoralno skrbi i za filijalu Marije zvijezde mora u gradiću Grand Case, smještenom na Angvila kanalu na zapadnoj obali otoka, blizu kojega je zrakoplovna luka, kao i za filijalu sv. Josipa u primorskome mjestu Quartier-d’Orleans s oko 5000 stanovnika na istočnoj obali otoka. To je prvo francusko naselje na otoku koje je imalo župu već 1768., no za vrijeme Francuske revolucije ostalo je bez svećenika. Vjernici, župnik i crkve pripadaju biskupiji Basse-Terre et Pointe-a-Pitre, koja ima sjedište u Basse-Terreu, glavnome gradu francuskoga prekomorskoga departmana, administrativne jedinice, na otoku Gvadalupe u Malim Antilima. Obuhvaća područje Francuskih Antila i regiju Gvadelupe, koja uključuje, pored Basse-Terre: Grande-Terre, Marie-Galante, Les Saintes, La Desirade te Saint Barthélemy. Biskupska je stolica trenutno ispražnjena jer je dosadašnji biskup Jean-Yves Riocreux zbog dobne granice umirovljen, pa do imenovanja novoga za njih se skrbi biskup David Macaire, dominikanac, iz metropolitanske nadbiskupije Fort-de-France na karipskome otoku Martinik.
Katolički vjernici na nizozemskom dijelu otoka – Zemlji Svetoga Martina također imaju jednu župu i dvije filijale s puno sličnosti sa sjevernim katoličkim susjedima. Naime, i njihova je župa, smještena u glavnome gradu Philipsburgu, posvećena sv. Martinu od Toursa. Temeljni je kamen za crkvu blagoslovljen još g. 1844., no budući da je vjernička zajednica bivala sve veća, dograđena i proširena crkva posvećena je g. 1952. Budući da se liturgija slavi na dva jezika, engleskom i španjolskom, u župi pastoralno djeluju dvojica svećenika: Felino Paulino i Rene Realuyo. Druga je sličnost i filijala u gradu Simpson Bay s oko 1200 stanovnika posvećena također Mariji zvijezdi mora, koja je povjerena redovniku Družbe Riječi Božje (verbiti) o. Adamu Oleszczuku. Tamo je najprije podignuta mala kapelica 1897., a kasnije nova crkva, primjerena broju vjernika i novim pastoralnim potrebama, 1965. On se skrbi i za drugu filijalu Kristova uskrsnuća u predjelu zvanom South Reward. Taj otočni dio crkveno pripada biskupiji Willemstad na karipskome otoku Curacao, koja obuhvaća područje Kraljevine Nizozemske na Karibima uz Svetoga Martina: Arubu, Curaçao, Bonaire, Svetoga Eustahija i Sabu. Biskupijsko je sjedište katedrala Gospe od svete krunice u istoimenom gradu Willemstadu s biskupom, 74-godišnjim salezijancem Luisem Antoniom Seccom.
Katolička crkva na otoku ima 6 osnovnih i 1 srednju školu s oko 1700 učenika te dom za beskućnike.
