Dosegnuti nevidljivo – taj ideal svaki bi vjernik pripisao svetcu uronjenu u razmatranje. No ta je paradoksalna misao bila i svojevrsnim geslom čitave plejade umjetnika koje nije povezala stilska srodnost, nego osobna i sveprožimajuća potraga za licem ljepote koliko i za njezinim otajstvenim naličjem – ukratko, za simbolom. »Pustite nas da se usudimo živjeti. To znači da udišemo zrak neba, a ne dah našega susjeda. Taj susjed treba biti Bog«, riječi su kojima je načela simbolizma sažeo jedan od prvih njegovih tumača Jean Moréas, otkrivajući duhovnu bremenitost umjetničkoga pravca koji se napajao i na kršćanskim izvorima.
Petra Vugrinec: »Simbolisti se utječu ‘nebesima’, odbijaju živjeti u svijetu bez Boga, prirodi bez tajne, umjetnosti bez magičnoga«
Sveobuhvatno o najduhovnijem
Dokaze toj tvrdnji lako će pronaći svaki posjetitelj hrvatskih muzeja i galerija: Bukovac i Čikoš Sesija, Kljaković i Medović, Rački i Vidović – teško je i navesti neko od velikih imena domaćega slikarstva s početka 20. stoljeća koje nije posegnulo za riznicom biblijskoga i sakralnoga. No sve donedavno njihovi opusi nisu bili izloženi jedinstvenomu teoretskomu svjetlu koje bi obasjalo izvore njihovih simbolističkih nadahnuća, a kamoli njihovo više nego simbolično mjesto u povijesti hrvatske i europske umjetnosti. To se promijenilo s objavom monumentalne studije »Hrvatsko slikarstvo simbolizma i secesije« u izdanju zagrebačkoga »ArTresora« u kojem je autorica dr. Petra Vugrinec ponudila sveobuhvatan pogled na povijest možda i najduhovnijega perioda hrvatske likovnosti. Muzejska savjetnica u galeriji »Klovićevi dvori« rado se osvrnula na kršćanske motive slikarskih protagonista hrvatskoga simbolizma, ali i na duhovne temelje toga umjetničkoga pravca.
»Simbolisti se utječu ‘nebesima’, odbijaju živjeti u svijetu bez Boga, prirodi bez tajne, umjetnosti bez magičnoga«, ocrtava dr. Vugrinec ozračje revolucije, migracije i sekularizacije u kojem je ponikao simbolizam. »Deprivirano plemstvo postaje duhovna aristokracija, crkveni su autoriteti oslabjeli, znanstvena otkrića mijenjaju čovjekovo poimanje svijeta, a što je najvažnije, poljuljana je i eshatološka koncepcija čovjekova života nakon smrti i utjecanja Bogu.« U takvu dobu upravo se umjetnosti povjerava uloga utočišta božanskoga, a umjetnici se prispodobljuju prorocima koji posreduju između zemaljskoga i nebeskoga te propituju unutrašnji svijet čovjekove duše.
Jurkić je neizvjesnost produbio jetkanjem
Među simbolističkim pitanjima središnja su upravo ona egzistencijalna i ontološka poput smrti, a jedan od njezinih najpoetičnijih oslika jest »Put u vječnost« Gabriela Jurkića. »’Put u vječnost’ neizvjestan je, sudbina čovjeka i njegova posmrtnoga spasenja ili sunovraćenja prvi je put nakon dvije tisuće godina u toj i takvoj civilizaciji dvojbena«, tumači sugovornica simboliku ulja na platnu iz 1918. »Karakteristična će Jurkićeva površinska faktura u titranju brazda nastalih kao trag snažnoga jetkanja površine boje dodatno osnažiti dubinu teme, a naslov slike simbolički će apostrofirati temu i na neki način biti posljednja velika reminiscencija Čikoševa utjecaja na hrvatsku umjetnost simbolizma.«
Bukovac, majstor u svemu
U djelima spomenutoga Jurkićeva učitelja mnogi su prepoznali utjecaj Vlaha Bukovca, koji je svoj slikarski virtuozitet nerijetko prožimao simbolističkim promišljanjem. Tako je u ranjivost čovječnosti svojega »Krista na odru« Bukovac 1903. utkao i teške trenutke nostalgije za rodnim krajem, navodi sugovornica. »To je tehnički virtuozno, ali i duboko intimno djelo, koje nakon lakoće Bukovčeva pariškoga i donekle zagrebačkoga joie de vivre otvara novo poglavlje njegova života i stvaranja. Zanimljivo je da je, obrađujući temu nesvojstvenu svojemu habitusu – jer bio je umjetnik reprezentativnih plemićkih i građanskih portreta, plenerističke radosti i kolorizma te frivolnosti i ljepote – uspio s puno empatije i uz minimum patetike i deskriptivnosti izvesti djelo takvih snažnih konotacija. Majstor u svemu.«
Ivekovićevi simboli krhkosti
Bukovčeva nježna i pastelna »francuska« paleta obilježila je izričaj prve faze hrvatskoga simbolizma, objašnjava Petra Vugrinec. »Na taj su način djela našega simbolizma produhovljena senzibilnošću i ljepotom te svojevrsnim pasatizmom, jer simbolisti su ‘djeca sa staračkim licem’, kako ih je nazvao Milivoj Dežman. Oni se ‘utječu snatrenju’, odbijaju prihvatiti surovost svakidašnjice.« Jedan od pasatista zagrebačke »šarene« škole, koja je na izložbama Hrvatskoga društva umjetnosti inaugurirala hrvatski simbolizam, bio je i Oton Iveković. »Njegova ‘Naša Gospa Cvjetanjska’ iz 1900. svojevrsni je rudiment prošlosti u prikazu ljupke majke i dražesnoga djeteta s bogatim akcesorijem cvijeća kao simbolom krhkosti i prolaznosti svega lijepoga«, primjećuje sugovornica.
Duhovnosti Medoviću nije manjkalo
Bogorodica je 1906. nadahnula i »Madonnu« Mate Celestina Medovića, u čijem opusu prevladavaju pejzaži i marine. »Kao franjevcu duhovnosti Medoviću nije manjkalo, ali mu je zato izostala potreba da je propituje kroz umjetnost. Za njega je božanska prisutnost nepobitna pa on očima erudita i znatiželjnika promatra svijet i silno ga ljubi.« Tim više vrijedno je pažnje njegovo »remek-djelo simbolizma ostvareno u sakralnoj tematici«, kako »Madonnu« ocjenjuje dr. Vugrinec. »Medović odstupa od tradicionalnih formalnih postupaka slikanja, upotrebljavajući ulje kao tehniku pastela, zamućujući oblike i grebući površinu da bi aludirao na bolnu nježnost majčine ljubavi prema božanskomu djetetu. Takav postupak i formalno i stilski pripada vrhuncima simbolističkoga promišljanja ustaljenoga ikonografskoga obrasca.«
Rački – slikarski danteolog
Jednim od primarnih resursa simbolističke ikonografiije hrvatskoga simbolizma bila je »Božanstvena komedija«, a Danteov najrevniji interpretator među domaćim slikarima bio je Mirko Rački. Naime, Iso Kršnjavi angažirat će ga kao ilustratora za svoj prijevod »Komedije« i potruditi se oko njegova upoznavanja s latinskim srednjovjekovljem, a plod toga angažmana dubinski su promišljeni i do detalja razrađeni crteži i bakropisi, koji se čuvaju u slavnoj Galeriji Uffizi. »Rački će Danteu pristupiti u duhu bečke psihoanalitičke strategije, te će na univerzalniji i apstraktniji način interpretirati postulate čovjekova života na zemlji i poslije. Njegov je Dante ranjiv, duboko suosjećajan s grješnicima, svjestan krhkosti svijeta i postojanja te labilnosti tezulje dobra i zla.« S takva motrišta i vjeran promatrač lako doseže nevidljivo.
Tišov – simbolist kojega tek treba otkriti
Premda »Ulazak Krista u Jeruzalem« Ivana Tišova tek čeka iscrpna analiza, orijentalna egzotika kojom je slikar 1897. dekorirao veliko platno izloženo u zagrebačkom Grkokatoličkom sjemeništu približava ga spiritualističkim tokovima simbolizma. »Lik Isusa Krista upravo će u simbolizmu postati neiscrpna čovjekova subjekcija«, zaključuje dr. Petra Vugrinec.
