Premda autor Poslanice Hebrejima s pravom kaže da je Božja riječ »oštrija od svakoga dvosjekla mača«, ipak time ne niječe da je ona doista dvosjeklim mačem – i to ne tek u duhovnom smislu. Naime, osim što i sam spomen Božje riječi u javnom prostoru može neviđenom hitrinom razdijeliti njegove dionike, gotovo i nema javnoga govornika koji bi se na nju pozvao a da se kasnije nije i sam na nju porezao. Primjera pak u kojima se Božja riječ doslovce rabi kao hladno oružje politička sadašnjica, nažalost, nudi u izobilju. Upravo je zato peta proslava Nedjelje Božje riječi prilika i za propitivanje koliko i kakvo mjesto Sveto pismo zauzima u sekularnom društvu. Neke od nedavnih aktualizacija Božje riječi u javnom prostoru u tom je svjetlu za Glas Koncila prokomentirala bibličarka dr. s. Silvana Fužinato, izvanredna profesorica Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Đakovu.
Božja riječ – osobna pobožnost ili zajedništvo vjernika?
Kada je prije pet godina proglasio Nedjelju Božje riječi, papa Franjo u motupropriju »Aperuit illis« čitavu je Crkvu podsjetio kako su Izraelci po povratku u domovinu iz Babilona slušali javno čitanje Zakona uz »ganutost i plač«.
»Biblijskim se tekstom ne možemo poigravati kao što se dijete igra lego-kockicama, manipulirajući i tvoreći sve moguće oblike prema osobnoj mašti i volji«No pogledaju li se misna slavlja u Hrvata, takav se prizor navještaja Božje riječi čini gotovo nezamislivim. »U spomenutom događaju leviti su čitali Zakon po odlomcima i razlagali smisao da narod može razumjeti što se čita. U pročitanoj i protumačenoj Božjoj riječi narod je otkrio smisao bolnoga i tragičnoga iskustva progonstva. Stoga je Nedjelja Božje riječi poziv na obnovu velike odgovornosti koja nam je kao navjestiteljima povjerena od Boga i od Crkve: pomoći narodu da u Božjoj riječi pronađe smisao i cilj svojega života, izvor vode žive za kojom čezne i Božje lice koje traži«, tumači dr. Fužinato.
Unatoč tomu što se Božja riječ u Crkvi još uvijek čini više pitanjem osobne pobožnosti negoli zajedničke vjere, sugovornica ipak ističe inicijative ponikle u pojedinim župnim zajednicama upravo iz proslave Nedjelje Božje riječi: kontinuirano čitanje i proučavanje Svetoga pisma, »Bibliju 365«, biblijske skupine i tribine, lectio divina… »Riječ je o početnim, ali dragocjenim koracima u približavanju riječi Božje narodu Božjemu i u njezinu ‘izlasku’ iz uskih krugova ili odabranih skupina kamo se nerijetko pokušava zatvoriti. Papa Franjo upozorava: ‘Biblija ne može biti samo baština nekih, a još manje zbirka knjiga za nekolicinu povlaštenih.’«
Božja riječ – »prazan zvuk« ili »malj koji razbija«?
No Biblija se ne pokušava »zatvoriti« samo u određenim crkvenim krugovima. Naime, već i pojavu sintagme »Božja riječ« izvan strogo razgraničenih vjerskih prigoda prati čuđenje, ako ne i podsmijeh. »U našem suvremenom društvu u kojem se stječe dojam rasipanja riječi, tvrdnja i mišljenja na sve moguće načine i svim raspoloživim sredstvima komunikacije riječ riskira gubitak vlastitoga integriteta i snage. U društvu visokoga komunikacijskoga razvoja, paradoksalno, riječ postaje površna, prazna i bezvrijedna.« U takvu je kontekstu nužno razumjeti što Božju riječ čini osobitom. »Hebrejski ‘davar’ označava i ‘riječ’ i ‘događaj’; Božja riječ nije ‘flatus vocis’, prazan zvuk. Ona je autentična i istinska kada djeluje, propitkuje, potiče, budi«, tvrdi dr. Fužinato.
Preuzimajući sliku proroka Jeremije koji Božju riječ prispodobljuje »malju što razbija pećinu«, sugovornica upozorava na dimenziju bez koje svaka riječ – pa i Božja – postaje prazna i beskorisna: na dimenziju poslušnosti. »U društvu, a nerijetko i u Crkvi, mislimo da je govoriti važnije nego slušati. No slušanje je prvi stav u susretu s Bogom i bratom čovjekom. U Svetom pismu slušanje uključuje i preuzimanje osobne odgovornosti, kao i darivanje samoga sebe drugomu. Nedjelja Božje riječi prilika je da ponovno naučimo slušati: ‘Čuj Izraele! Gospodin je Bog naš. Gospodin je jedan!’«
Božja riječ – istina ili interpretacija?
No ako je Gospodin jedan – a time i njegova riječ – što je s oprječnim tumačenjima Svetoga pisma, kakva se redovito mogu susresti prilikom sve češćih molitava u javnom prostoru i pratećih prosvjeda? Može li se presuditi čije je tumačenje ispravno – i tko bi takvu presudu trebao donijeti? »Jedno od četiriju pravila židovskoga tumačenja Svetoga pisma glasi: uvijek postoji druga interpretacija.
Uz svijest da biblijski tekstovi sadrže više značenja upozorila bih i na osobnu odgovornost u njihovu tumačenju«, napominje dr. Fužinato. No ima li takvo stajalište i biblijsko utemeljenje?
»’Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?’ pitanje je koje je zakonoznanac postavio Isusu želeći ga iskušati. U stilu rabina Isus na pitanje odgovara protupitanjem: ‘U Zakonu što piše? Kako čitaš?’, upozoravajući na razliku koja postoji između pisanoga zakona i različitih mogućih interpretacija koje ovise o čitateljevoj odgovornosti. Zamka u koju nerijetko upadamo manipuliranje je Božjom riječju, bilo nekritičkim fundamentalističkim čitanjem bilo izvlačenjem riječi iz konteksta i prilagođavanjem njezina značenja osobnim ciljevima, kontekstima i situacijama. Nedjelja Božje riječi prigoda je i da postanemo svjesni da se biblijskim tekstom ne možemo poigravati kao što se dijete igra lego-kockicama, manipulirajući i tvoreći sve moguće oblike prema osobnoj mašti i volji.«
Božja riječ – mač ili biser?
Čini se da se upravo takva svojevoljnost krije u istupu kojim je izraelski premijer Benjamin Netanyahu nedavno pokušao opravdati vojnu intervenciju u Gazi pozivanjem na Bibliju, izazvavši brojne kritike svjetovne, ali mnogo manje crkvene javnosti. Kao da je Crkva oguglala na svetogrđe više nego svijet… »U suvremenoj kulturi sve se više gubi osjećaj za sveto. Kao djeca svojega vremena izloženi smo velikoj opasnosti banaliziranja Božje riječi. Opasnost je da riječ Božja i za nas, unutar Crkve, izgubi svoju ‘svetost’.« Sugovornica stoga podsjeća na izvorno biblijsko značenje svetosti.
»Svetost u Bibliji uključuje različitost i pripadnost. Bog koji je jedini svet uspostavio je s čovjekom autentičan odnos u svojoj riječi za koju možemo reći da je povlašteno mjesto objave njegove svetosti. Iako radikalno ‘drukčiji’, Bog dopušta čovjeku da mu se približi i da u prihvaćanju međusobne različitosti i odstojanja uđe u zajedništvo s njim. Stoga nas slavljenje Nedjelje Božje riječi poziva na ponovno otkrivanje ‘svetosti’ riječi kao različitosti i pripadnosti. Utjelovljena u ljudskom govoru, Božja je riječ dar koji ne možemo posjedovati, ali koji možemo sa strahopoštovanjem, zahvalnošću i ljubavlju primiti i poput dragocjenoga bisera brižno čuvati.« Zaključak je to u kojem odjekuje i »dvosjekli« zaključak pisca Poslanice Hebrejima: »Bojmo se dakle – naviještena nam je blagovijest!«
Ponovno otkriti »pathos« Božje riječi
