Euharistijska slavlja i procesije, prikazivanje dijeljenja plašta, povorke kroz mjesto i prikaz svetčeva života, pjevanje kolende, pripremanje posebnih jela, druženje ljudi s posebnom pozornošću prema mladomu vinu – neki su od načina na koji će se ove godine slaviti blagdan sv. Martina, prvi put u Hrvatskoj otkada je hrvatska tradicija slavljenja sv. Martina biskupa upisana u Registar kulturnih dobara pri Ministarstvu kulture kao nematerijalna baština. Dogodilo se to u srpnju ove godine, a za to su najviše zaslužni iz Kulturnoga centra sv. Martin, udruge koja od osnivanja u Hrvatskoj prije 13 godina želi na drukčiji način slaviti Martinje i odmaknuti se od isključivoga vezanja svetca iz 4. stoljeća uz vino i njegovu komercijalizaciju. O njihovim aktivnostima i izvornom značenju slavljenja sv. Martina govori dr. Ines Sabotič, predsjednica Kulturnoga centra sv. Martin, inače sveučilišna profesorica i prorektorica za nastavu na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.
»Martinje je dan kada se zajednica vjernika okuplja oko svojega svetca zaštitnika i traži njegov zagovor. Martinje je više od dana župe, općine, grada ili županije. To je mnogo više, to je kulturno dobro koje se nadahnjuje iz duhovnoga lika svetca i zaštitnika koji je pak crpio nadahnuće i snagu iz vjere u Isusa Krista. Sva 23 nositelja toga kulturnoga dobra zapravo su dobila priznanje za sve što su do sada učinili za svoj grad i svoju općinu. Naši su gradovi i sela puni ideja, stalo im je do njihova zaštitnika pa će se slavlje obogaćivati novim dimenzijama. S većom će se odgovornošću i ljubavlju slaviti njegov dan 11. studenoga«, kaže dr. Sabotič i ističe da se time svetomartinskoj baštini daje novo svjetlo. Hrvatska se tako, naime, pridružila Nizozemskoj i Belgiji, koje su također uspjele ostvariti tu vrstu zaštite vezanu uz Martinje, a ta ideja ide i šire. »Rodila se inicijativa da svetomartinske tradicije budu prepoznate i na svjetskoj razini. Martinska je baština prisutna i izvan Europe. Moguće je u tom smislu spomenuti kako je sveti Martin zaštitnik Buenos Airesa i da papa Franjo, koji je bio tamošnji nadbiskup, svojim gostima vrlo često poklanja medalju sv. Martina«, govori dr. Sabotič.
U Hrvatskoj su 44 župne crkve posvećene sv. Martinu biskupu te još više od 200 crkava, kapela, ruševnih martinskih svetišta i toponima. Neke od tih crkava spomenici su nulte kategorije, neke su teško stradale u Domovinskom ratu, druge čuvaju vrijedna umjetnička djela. Na upit je li dovoljno – na nacionalnoj i lokalnoj razini – prepoznato to kulturno i vjersko dobro, dr. Sabotič je odgovorila: »U dalekoj prošlosti bilo ih je još i više, no s vremenom su novi svetci zamijenili kult sv. Martina. Iako su negdje fizički tragovi štovanja sv. Martina izbrisani, taj ranokršćanski svetac iz 4. stoljeća i dalje prebiva u našoj zemlji.«
Iako mnogi prvu pomisao na Martinje vežu uz vino, njegovo je izvorno značenje mnogo dublje, no dr. Sabotič ističe zašto se baš uz vrijeme blagdana sv. Martina događaju »fešte od vina« te kako »krštenje« mošta nema poveznice sa svetcem. »Sveti Martin povezuje se s vinom jer je to vrijeme kada se već poslužuje novo vino. Svi koji imaju vinograd znaju koliko ljubavi i truda treba ulagati u proizvodnju vina. Uz obiteljski stol na kojem se ono poslužuje, vino se prinosi i na oltar u slavlju misne žrtve. U poljoprivrednim krajevima u to se vrijeme zahvaljuje za plodove zemlje i uživa se u njima. Valja se također prisjetiti da Martinovo vrijeme prethodi došašću kojemu kao pokorničkomu vremenu prethode radosni dani. Nerijetko se, nažalost, sv. Martina povezuje s neumjerenošću u piću pa su prve asocijacije na Martinje okupljanje po kafićima, gostionicama ili pod šatorima i u podrumima uz takozvano ‘krštenje mošta’, s čime naš svetac nema nikakve veze«, kaže dr. Sabotič.
Mišljenje da je Martinje poznatije među Hrvatima od samoga sv. Martina i njegova čina milosrđa iznosi predsjednica Centra koja kaže da je svetac, dok je bio vojnik, podijelio plašt s promrzlim siromahom: »To nije bio jedini čin milosrđa, mnoštvo ih je bilo tijekom njegova života, kao primjerice njegov poljubac gubavcu. Sv. Martin prije svega je svetac milosrđa, što se očituje kroz tri glavna razdoblja njegova života: kao vojnik on dijeli svoj plašt sa siromahom, kao čovjek duhovnosti i kulture on osniva prvu organiziranu samostansku zajednicu na Zapadu, kao brižan biskup on vodi svoj narod. On je jedan od rijetkih svetaca koji je zaštitnik i kraljeva i siromaha.«
»Upis u Registar kulturnih dobara hrvatske tradicije slavljenja sv. Martina biskupa poticaj je svima nama da se ugledamo na Martinovo dijeljenje plašta s prosjakom i da potražimo koji to plašt možemo podijeliti mi danas i s kime. Mislim na siromašne, na migrante, na zagađenu prirodu, na sve koji nemaju pristup znanju, zdravlju, na sela koja se prazne… Nakon 17 stoljeća Martinovo milosrđe upućuje sve nas da se zamislimo o čovječnosti društva u kojem živimo, u nas i u Europi: ne pokazuje li vojnik Martin, još katekumen, da se ta čovječnost određuje prema odnosu koji kao pojedinci i kao zajednica imamo prema siromahu 21. stoljeća?« upitala je dr. Sabotič.
Predstavljajući udrugu Kulturni centar sv. Martin, koja je članica Europske mreže Kulturnih centara sv. Martina – koja sjedište ima u francuskom gradu Toursu, gdje je sv. Martin bio biskup – dr. Sabotič kaže da su oni povezani s 14 drugih centara u Francuskoj, Mađarskoj, Sloveniji, Italiji, Belgiji, Luksemburgu, Austriji, Nizozemskoj, Njemačkoj, Slovačkoj… »Glavne zadaće usmjerene su na promišljanje, promicanje i revalorizaciju hrvatske martinske baštine u kontekstu Europskoga kulturnoga itinerara Vijeća Europe pod nazivom ‘Sv. Martin, Europljanin, simbol dijeljenja, zajednička vrijednost’, koji je inauguriran 2005. godine. Razvijamo dvije glavne aktivnosti. Prva je priključenje hrvatskoga puta velikoj pješačkoj stazi ‘Via sancti Martini’, koja povezuje mjesto rođenja i smrti sv. Martina: Sambotel u Mađarskoj i Tours u Francuskoj. Pješačke rute pozivaju na drukčiji način provođenja slobodnoga vremena: potrebno je uzeti vrijeme za hodanje, a hodanje znači uzeti samo ono što je nužno i ‘sporije’ živjeti, obraćati pozornost na zatomljenu kulturnu baštinu te susretati nove ljude. Druga aktivnost jest postavljanje Stope sv. Martina koja simbolizira hod, ali i okupljanje župe, općine, grada, škole, udruga, gostiju. Kad je zajednica okupljena, rađaju se nove prilike za zajedničke pothvate, rasvjetljavanje onoga što je zaboravljeno, a što je svima potrebno u razumijevanju drugoga i samoga sebe.«
