Početkom studenoga slavi se svetkovina Svih svetih. Vjernici se spominju svojih braće i sestra koji su prešli prag smrti i ušli u sretnu vječnost gledanja Boga. Bog ih je očistio zemaljskih nečistoća grijeha i slabosti i učinio baštinicima neba. Da bi mogli gledati Boga licem u lice, taj je isti Bog za njih, kao i za sve ostale, dao svoj život na križu. Bog koji je ljubav vapi za čovjekovim odgovorom ljubavi. Svetci su na tu ljubav odgovorili svojim predanjem njemu i bližnjima.
Među Božje ugodnike pripada i Isusov mali brat Karlo (Charles de Foucauld). Sveti čovjek koji je živio u pustinji okružen nomadima sa željom da im bude brat, ne nudeći im ništa drugo osim čiste ljubavi koju je imao prema njima i Isusu. Njegov je život bio svjedočenje evanđelja u sredini koja nije poznavala utjelovljenu Ljubav, a po njemu je ta ljubav postala vidljiva.
Kako taj blaženik može pomoći na putu svetosti? Prije svega njegov život je bio osluškivanje Božje volje. Živio je u pustinji kako bi baš tamo primio Božje milosti. Ona mu je pomogla da od sebe otjera sve što nije Bog. Blaženi Karlo tvrdi da je duši potrebna tišina i sabranost usred kojih će Bog izgraditi svoje kraljevstvo, oblikujući nutarnji čovjekov duh, kako bi duša u svoje vrijeme mogla dati roda i rascvjetati pustinju najljepšim bojama Božje prisutnosti.
Svatko ima vlastiti put koji vodi prema nebu. Na tom putu nailazi se i na zaprjeke i često se padne. Ipak, Božja ruka čovjeka neprestano vodi i pridiže ga iz padova. Put prema nebu put je pouzdanja u Boga i predanja njegovoj ljubavi koja iscjeljuje. Sve čovjekovo postojanje, sve čovjekovo biće na putu prema nebu treba naviještati evanđelje, odisati Isusom. Život ususret nebu život je koji naviješta pripadnost Isusu, to je život koji njime odiše, koji pokazuje Kristov obraz, čini ga vidljivim. Život ususret nebu je poput Isusove slike – milosrđe, blagost, a nadasve mir.
