E, to vam do prije koju godinu ne bih povjerovao, da će doći dan kad će i papina enciklika postati razlog mojeg prepucavanja s birtaškim prijateljima. Ili sa »socijalnim prijateljima«? Svakako, s društvenim prijateljima i u društvu. Prvi je počeo kulturnjak Željac, koji je prije mene i pročitao sve o enciklici: »Čuj, Vilko, ‘Fratelli tutti’… ‘svi braća’ ili ‘braća svi’, hm… A sestre? I one su braća? Čuj, u današnje senzibilizirano diferencirano doba mogle bi se one i pobuniti…« Baš kad sam ga htio odčepiti zbog tako prizemnih provokacija, nenadano se uključio Jožek, za kojega nisam siguran je li dočitao i »Sunce na prozorčiću«, kako nam se zvala čitanka u prvom razredu, jer i on već »sve zna« o novoj enciklici: »Ma, nek se babe buniju, ali meni je tu nekaj drugo sumnjivo. Braća svi?… Ovo ‘braća’ to je nekak, rekli bi, ‘bratstvo’… A ovo ‘svi’, znate onu ‘svi za jednoga’? To mi nekak zvuči kao ‘jedinstvo’. Pa se plašim, nije li nam papa Franjo sad još jenput uvalil ‘bratstvo i jedinstvo’?! Tog me je strah, jer još me peče onaj prvi dio tog ‘serijala’ o bratstvu i jedinstvu, a i ovi novi nastavki kaj ih političari ‘snimaju’ v današnjoj Hrvatskoj. Ne znam, tak sam ja čul o toj encikliki, a ne bi se preveč ni iznenadil, s obzirom na ovo otezanje oko proglašenja svetoga Stepinca. Dobri papa Francek, znam ja da on hoće dobro, al’ on tam v Južne Amerike ni imal takvo bratstvo, u tak čvrsto stegnutoj ‘kravati jedinstva’ oko vrata pa…«
»No, Jožek«, opet se javi Željac, »pa to će sad biti drugačije bratstvo i jedinstvo, ono pravo! Zar nisu to ideali koje bi svaki otac, pa tako i Bog, poželio za svoju djecu? I zašto bi baš dvaput ‘omanulo’ to bratstvo i jedinstvo?« – »Je…«, zamišljeno nastavi Francek, »ak baš i drugi put ‘omane’, mi smo to probali već jednom pa bu nam lakše, kak i rodilji drugi porod…«
I taman kad su mi, vojniku Crkve i papinstva, moji prijatelji nategnuli živce k’o strune violine spremne da zacvile po socijalnom (ne)prijateljstvu svim oružjem »Opomena sv. Franje«, javio se Željac, sad odjednom smireno i uzvišeno »sveto« intoniran: »No, braćo svi, pa uvijek treba nastojati živjeti ideale! Koliko god nam se pokazivali kao utopije… A k tome, pa nije ovaj Papa slučajno izabrao ime po velikom Siromašku iz Asiza! Zar ste zaboravili one svetopisamske riječi kako Bog bira slabe da postidi jake? I ono, kako ono ide, da ‘lude svijeta izabra Bog da posrami mudre’«…
– Pa kud baš nas, Hrvate… – naposljetku nehotice izletje i meni.
