– Štooo?!? Tuđman je bio rodom iz Knina, veliš?!? – nije još pravo ni počelo drugo polugodište, a mi baš uletjesmo na »sat povijesti« slušajući starog punca Juru kako se snebiva nad (ne)znanjem svog unuka osmaša.
– Pa tamo je držao onu hrvatsku zastavu… – mladi Domagoj »argumentira« svoje znanje.
– Ma daj? I što ste još naučili u školi? – podboči se punac, ne znaš hoće li izvući remen ili to sebe sama zadržava da ne klepne malog. – Hajd’, reci mi, što još znaš o Tuđmanu?
– Pa… nosio je naočale? – nije više mladac tako siguran. – I bio predsjednik Hrvatske, zar ne?
– Ooo, sramoto roda moga! I školstva hrvatskoga… – upadne im u riječ Domagojev otac, moj šuro, znani »Sin Oluje«. – Pa što vi učite? Ja, dok sam bio pionirček, da nisam išao i na župni vjeronauk, po školi povjerovao bih da je predsjednik i drug Tito i svijet stvorio! Morali smo o njemu znati sve, od one njegove svinjske glave na tavanu pa do Kozare, Sutjeske i njegova Jajca! Ma što, cijela povijest počinjala nam je s tim njegovim »kozarama«! Tek poslije bi načuli da je postojao i neki Egipat, stara Grčka… Pa, crni sine, je l’ bar znaš tko je danas predsjednik??
– Znam! – važno se nakesi Domagojček. – To ti je bilo trik-pitanje, ha? Danas nemamo predsjednika, neg’ je predsjednica, Kolinda!!
– Dobro… i što znaš o njoj?
– Pa… da je zgodna. I da je sad išla u Ameriku da svima to pokaže… Svoju novu liniju!
– Grgmrpff… pokazat ću ja teb… – poče punac grgljati kao da će mu stent na nosnicu izići.
– Eto, stari, a lijepo ti ja govorim da prestaneš s tom pretplatom na novine! A i televiziju bi ja otkazala! Imamo mi stari krunicu… – punica staje pred unuka. – I, što bi drugo dijete znalo kad mu to sve stavljate pod nos?!
– Ha, dobro mama veli… – podupre mamu njena i moja Jelica. – Još da djeca čitaju više od samih naslova i podnaslova, saznali bi i kakav je nepodnošljivi »rasipnik« onaj bivši predsjednik vlade, iz Kanade…
– Je, »drznik« jedan, uživao bi punih šest mjeseci ono što ga ide kao premijera… – rezignirano se priključi moj šuro. – Ali to što bi onaj »bivšenajbivšiji« predsjednik i nakon šest godina htio svoju vilu, šofere, paževe i lakeje… To je u redu! I to bi saznali čitači novina, i to na cijelim »plahtama« tekstova, gdje se kuka kako je to »ponižavajuće« i »neelegantno« oduzimati nekome naučenom na »oblizeke«! Kao da si to ne može sam podmiriti sa svim onim donacijama koje su »dobile noge« u njegovim rukama! I još ga se uspoređuje s francuskim predsjednicima, njega koji je došao na čelo zato što je vikao da u Hrvatskoj više ne trebamo prave predsjednike, ko u Francuskoj, već da su dovoljni »fikus-predsjednici«!? Pa došao on, »kaktus«!
– Je li to govoriš o onome predsjedniku s bijelom glavom?… – nesigurno zapita osnovac.
– Aaa, ne… – brže mu odgovori djed – ali ne će ni tom predsjedniku-kompozitoru usfaliti dlake s glave jer ima taj vječni hit »Ustaška guja«, pjesmu na koju uvijek idu dobri honorari i tantijeme, i to iz »vascelog regiona« i šire!
– Hajd’ pustite se tih »pokojnih«! – javi se punica pomiriteljica. – Vidjet ćemo sad u novoj što će napraviti ovi zgodni mladi, novi predsjednik Vlade i novi predsjednik Sabora…
– Kol’ke ste sad predsjednike nabrojili!! – raskrili osmaš ruke. – Pa je l’ bi ja sad morao učiti i znati o svima njima?!
– Ma, sinek – konačno ga zaštitnički obgrli djed – uči ti samo o našem Franceku, sve ove druge će povijest prebrisati, sama od sebe odnijeti!
– Ako oni prije ne odnesu Hrvatsku… – reče cinik, srećom u sebi pa ga nitko ne ču.
