– Baš sam se ja morala udati za tebe, »stotu ovcu«! – na velikogospojinsko jutro »časti« me ženica Jelica, mene »ovna od glave do papka«. – »Gosponu« se ne će na misu koju predvodi biskup! Ne, njemu je to »prevel’ka gužva«, »znojenje i natiskivanje«, »ne bude mu mjehur zdržal«, preduga mu je propovijed, još dulji pozdravni i odzdravni govori biskupa i »svih njegovih pobočnika i dodvornika«… Pa, Vilko, staro gunđalo, na Veliku Gospu ide se baš zbog gužve! Da budemo svi zajedno pred Majčicom, u velikom mnoštvu i s našim pastirima, da se osjetimo kao snažno stado, da vidimo i znamo da nas ima! A ne sad ja moram na tu neku najraniju misu, baš kao da sam već stara i nemoćna bakica! A na misi koju predvodi biskup, tamo je i pravi zbor, najbolji čitači, prava Crkva, prava svečanost! Sve zašto se i ide na središnje slavlje, nije to slučajno središnje…
– Središnje pa središnje… Pa zar nije Papa rekao da treba ići na periferije? – branim se kako znam. – I, kako si se samo »navila«, počela si prije pijetlova i još ne prestaješ! Kad te slušam i gledam, sve sam sigurniji da je uz Martu i Mariju, one biblijske sestre, sigurno bila još jedna sestra koja nije ni dvorila Isusa ni sjela uz njegove noge i slušala, nego je cijelo vrijeme govorila, propovijedala mu i zapovijedala! Nekako mi se čini da su zapise o toj trećoj sestri otkrili ovi na njemačkoj sinodi…
– Dakle, ti ne da si stota ovca, ti si sto prva ovca, »stojedinica«! – razrogačila oči moja Jelica kao oporbena zastupnica. – Ne samo što si »izgubljena ovca«, nego ovca koja se još i ruga, i pastiru i stadu! Sram te bilo! Što bi sad rekle tvoje časne, s. Bogdana ili s. Ana da te čuju kako govoriš?!
– Ah, što bi rekle… – stišavam se, ne želeći dolijevati ulje na vatru pa reći kako bi me one, vjerne i tihe žene Crkve, sigurno poduprle. A vjerojatno i naglas rekle da se na Veliku Gospu ionako slavi Marija, a ne biskup.
Tiho odlazimo svatko na svoju stranu i započinje poznata bračna šutnja, od koje je tegobnija samo »hrvatska šutnja«. Prekida ju, ha… »treća sestra« Lazarova:
– I, što sad, što se ne spremaš za tu svoju »raniju i mirnu« misu? Ja sam se već obukla. Lako mi bilo kad mi sad, u cik zore, ni novi šešir ni sunčane naočale ne trebaju… Mogla sam i u trenirki, koliko ljudi će biti na toj misi… No, onda? Što si sjeo pred tu svoju kompjutorsku »kantu«, zar ne idemo sad?
– Neee…, ne idemo… Šapnula mi je Marija kako je i Josip nju, iz ljubavi, sve slušao i udovoljavao joj… Ipak ste vi žene prve! – iscijedih to nekako. – Na središnje ćemo slavlje, premda mi nije baš jasno kako ta misa s početkom u 18 sati može biti »središnja« kad je podne usred dana?! A, pazi, ima u svetištu misa i u podne…
