Evanđeoski ulomak treće nedjelje došašća prikazuje konkretne probleme i konkretne odgovore koje vjernik može postavljati. Naime, ljudi Ivanova vremena zbog njegove autentičnosti i jasnoće života prilaze mu ne bi li od njega dobili konkretne odgovore koji se tiču njihove vjere i života općenito. Jednostavno ga pitaju: »Što nam je činiti? Što bi trebalo biti prvo na ljestvici vrjednota ili čina koje čini čovjek koji hodi prema obraćenju i iskrenu odnosu s Bogom?«
Imati sućuti za drugoga
Promotrivši konkretne okolnosti i uvjete u kojima taj narod živi, Ivan tvrdi da je dijeljenje s drugima prvo i temeljno što treba činiti. Drugim riječima, prvi čin kojim vjernik pokazuje vjeru koju duboko u sebi nosi jest njegova sposobnost uživljavanja u situaciju drugoga čovjeka i dijeljenje vlastitih dobara. Takvoga čovjeka nazivamo empatičnim čovjekom, odnosno čovjekom koji suosjeća ili, neki će reći, supati s drugim čovjekom. Upravo u tom smjeru ide i poznati njemački svećenik Johann Baptist Metz kada u svojem čuvenom globalnom konceptu kršćanstva vidi nešto od čega bi svi vjernici trebali poći kako bi došli do jedinstva i mira, a to je supatnja. On to naziva »compassion«.
Kršćanin je tako onaj koji ima sućuti za drugoga, odnosno sposoban je ulaziti u prostore patnje drugoga čovjeka. Metz tako kaže da je način dolaska do jedinstva kršćana i ljudi općenito upućivanje na ono što je svim ljudima zajedničko, a to je patnja. Valja stoga, tvrdi on, poći od univerzalnosti patnje te time izgrađivati društvo ljudi koji baš zato što dijele iskustvo patnje mogu biti na usluzi jedni drugima i time izgrađivati Crkvu. Jer činjenica je da svatko pati, na ovaj ili onaj način. Otkriće svojega prostora boli drugomu čovjeku te zajedničko nošenje iste boli postaje tako način istinskoga suživota ljudi.
I vojnici i carinici
Ivanu pristupaju i carinici. Na njihov upit što trebaju činiti Ivan odgovara kako se trebaju držati okvira svoje službe, odnosno ne uzimati više od određenoga. Ponovno na konkretno pitanje daje konkretan odgovor. On ide u smjeru upućivanja na važnost čestitoga vršenja službe. Ta istina posebno dolazi do izražaja u svim situacijama gdje čovjek može učiniti nešto drugomu ili zajednici na štetu. To čini jer za to ima priliku. Carinici Ivanova doba tako su imali priliku biti lihvari jer bi uzimali više od posuđenoga novca dizanjem raznih kamata. Isti postupak služio im je za osobno bogaćenje. Takvu praksu evanđelja osuđuju na više mjesta, a i sam Ivan Krstitelj. Njihova služba može se na jednak način na simboličan način odnositi i na sve druge službe koje čovjek čini ako u njima na nepošten način prisvaja sebi nešto što mu ne pripada.
Treća skupina ljudi koja pristupa Ivanu s konkretnim upitom su vojnici. Ni njima, čini se, nije jasno što bi trebali činiti u znak svojega odnosa s Bogom. Bivaju pozvani na odustajanje od nasilja, tj. pažnju oko toga koga i kako prijavljuju te na to da budu zadovoljni svojim plaćama. Koliko god se u prvi mah činilo da je reći vojniku kako ne smije činiti nasilje jednostavno oksimoron, tj. nešto što se protivi naravi riječi vojnik, svjetska pojavnost raznih ratova i sukoba diljem svijeta pokazuje da nije tako. Jer rat nikada nije čista stvarnost.
Veliko finale
U ratu se ne biraju sredstva u jeku čežnje za postizanjem plijena. Brojna sela i gradovi bivaju spaljeni, stanovništvo protjerano, a novac, ako ga je i bilo, ukraden. Pritužbe ovoga ili onoga tipa ne manjkaju jer čovjek traga za osvajanjem teritorija i plijena koji zadobiva u posjed. U tom trenutku onaj tko osvaja ne misli kako ustvari to čini iz čistoga hira za potvrdom samoga sebe, a ne iz istinske potrebe. Plaćen je dovoljno, no on smatra da treba imati više. Iz toga je razloga naime i ušao u rat. I opet govor o vojnicima vjernik može primijeniti i na svoj život. Koliko puta ratuje, a nije mu to potrebno. Traga za osvajanjem časti i pozicije ne bi li ispunio svoju nemirnu nutrinu. Zaboravljajući pri tome kako ustvari ima sasvim dovoljno, a često i previše. No ono što nema jest mir duše koji mu može podariti poniranje u samoga sebe i istinsko promišljanje o svojem životu. Životu kojemu kompletnost, čini se, daje jedino Onaj koji ga radikalno nadilazi u svemu što on jest, a to je sam Bog. I baš to biva veliko finale evanđeoskoga ulomka ove nedjelje.
Svijest o vlastitom identitetu
Na pitanja ljudi je li on Krist Ivan odgovara da to nije, nego upućuje na Isusa, onoga tko istinski jest Mesija i garancija ispunjenja ljudskih čežnja. Dakle, Ivan ima svijest o vlastitom identitetu. Dapače, čini se da je upravo svijest o identitetu i ključ za sposobnost davanja konkretnih odgovora na pitanje ljudskih problema. Samo onaj tko u sebi živi svijest o vlastitoj malenosti i upućenosti na Krista bit će sposoban svoju vjeru živjeti i u konkretnim okolnostima života, a onda i drugima pokazivati put života u vjeri. Baš to mogla bi biti i uloga teologije, nekada, danas, ali i u budućnosti. Ona dakle pogleda uprta u Krista osluškuje čovjeka, daje odgovore na pitanja te uvodi u prostor osmišljena života. Tako postaje i ostaje relevantna.
