Prorok Izaija, u tekstu koji prethodi prvomu čitanju Treće nedjelje došašća, donosi prikaz Božje osude nad Edomom, nad narodom koji je prebivao u pustinjskom području, jugoistočno od judejskoga kraljevstva, i koji se okoristio propašću Jude nakon što su Babilonci osvojili Jeruzalem.
Nasuprot tomu, za područje Jude koje je iskusilo ratno razaranje i opustošenje naviještena je radost obnove. Cijeli odlomak odiše radošću i klicanjem, a simbol je te nove radosti i obnove procvala pustinja koja će biti poput Libanona, Karmela i Šarona. Riječ je o tri područja koja su obično bila povezana s plodnošću i snagom. Tako je gorje Libanon, čiji najviši vrh doseže više od tri tisuće metara nadmorske visine, bilo poznato po šumama cedra. Cedar je pak bio oličenje snage i čvrstoće. Brdo Karmel izdiže se iz Sredozemnoga mora te se prostire četrdesetak kilometara prema unutrašnjosti, sa sjevera i s juga okruženo plodnim dolinama. I samo brdo Karmel, osim po svojoj dojmljivoj istaknutosti iznad mora i dolina, bilo je poznato po iznimnoj plodnosti s kulturama kao što su masline i vinova loza, ali i sa šumama bora, hrasta i lovora. Konačno, Šaron je prostrana nizina uz sredozemnu obalu, koja se pruža od Karmela prema jugu te još petnaestak kilometara u unutrašnjost. Riječ je o dolini koja je u nekim svojim dijelovima bila močvarna, u starini i djelomično prekrivena šumama, ali je također bila pogodna za poljoprivredu, osobito za uzgoj žitarica. Tim slikama Izaija želi naglasiti bogatstvo i snagu u kojima će uživati opustošena judejska zemlja.
Polazeći od takvih slika nade i radosti koje su znak Božje slave, prorok potiče narod: »Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: ‘Budite jaki, ne bojte se!’« U vremenima opustošenja ljudi ne smiju klonuti duhom, nego se trebaju otvoriti mogućnostima koje stvara Boga. Doista, želeći narodu dati i razlog ohrabrenja, prorok dodaje: »Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da nas spasi!« Dok narod vidi samo pustoš i propast, Bog je predstavljen kao uspjeh i plodnost koji su veći od uspjeha i plodnosti do kojih bi mogao doći čovjek. Usto, vidljivo je da vjernikovo raspoloženje ne smije ovisiti o sadašnjem času koji je možda obilježen raznovrsnim teškoćama, nego se treba naslanjati na buduću slavu koja mu je obećana i koju Bog osobno donosi.
Promjena stanja ljudi, gdje će slijepci gledati, gluhi slušati, hromi »skakati k’o jelen«, a nijemi klicati, tipična je slika mesijanskoga kraljevstva koja je prisutna u više proročkih tekstova i kakvu će i Isus preuzeti u svom navještaju kraljevstva Božjega, kao i u svom djelovanju. To znači da se naviještena radost događa u susretu s Isusom Kristom. On mijenja čovjekovu povijest i povijest svega svijeta.
Upravo se na tu sliku poziva i evanđeoski odlomak. U njemu učenici Ivana Krstitelja pitaju Isusa: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« S pravom je u hrvatskim prijevodima zamjenica »Onaj« pisana velikim početnim slovom jer u židovskim je očekivanjima prvoga stoljeća »Onaj koji ima doći« sâm očekivani Mesija. Do Isusova vremena ono očekivanje Mesije koje se rodilo u vrijeme babilonskoga progonstva, a obogatilo kroz razdoblje helenističke i rimske vlasti, postalo je toliko živo da su za svakoga utjecajnijega učitelja ili uspješnijega pobunjenika protiv tuđe vlasti pomišljali da bi mogao biti Mesija. U tom smislu valja razumjeti i to pitanje Ivanovih učenika. Isus ih poziva da jave Ivanu ono što su i sami mogli vidjeti: »Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje.«
Kroz svoje javno djelovanje Isus je činio i čuda u kojima je doista slijepima davao da vide, uzetima vraćao mogućnost normalnoga hodanja, ozdravljao je gubavce, gluhima je vraćao sluh, mrtve je uskrisivao, a siromašnima je naviještao radosnu vijest o kraljevstvu Božjem. Ipak, on nije izliječio sve slijepe, uzete, gubave i gluhe, niti je sve koji su umrli uskrisio, niti je dospio do svih siromaha u Galileji ili Judeji. Njegovi su čini bili prije svega simbolički čini koji su trebali reći da je »Onaj koji ima doći« doista došao i da svijet više nije isti, da su nastupila posljednja vremena i da se počelo ostvarivati Božje obećano kraljevstvo.
Za kršćane su od samih početaka postojala dva velika pitanja: kako živjeti Božje kraljevstvo u danom trenutku i kad će Gospodin ponovno doći da se njegovo kraljevstvo u punini ostvari? Jakovljeva poslanica stoga, odgovarajući najprije na drugo pitanje, poziva na strpljivost. Gospodinov se dolazak približio, pa se zato, premda to još možda nije vidljivo, valja ohrabriti i pouzdano čekati, onako kako je to svoje sunarodnjake pozivao i prorok iz prvoga čitanja. Na drugo pitanje poslanica odgovara podsjećanjem na posljednji sud. Kršćanin je pozvan tako živjeti, osobito tako ostvarivati međuljudske odnose, da bi se mogli čista srca naći pred sudom. Pritom su im za uzor stavljeni starozavjetni proroci koji su se istaknuli u »strpljivosti i podnošenju zala«.
U svakodnevnom životu to bi značilo da vjernik ni u jednom trenutku ne smije zaboraviti da je Gospodin već došao i nepovratno promijenio ovaj svijet i živote ljudi. Ta svijest jača se kroz zahvalnu molitvu. Također, ne smije se izgubiti iz vida da će on ponovno doći na kraju vremena kao sudac, ali i kao dovršetak svih ljudskih patnja i trpljenja. Takvo iščekivanje budi nadu i daje čovjeku čvrstoću kojom može prolaziti kroz svakodnevne izazove.
