Ususret slavlju Božića ove pandemijske 2020. godine dogodile su se, unatoč brojnim ugrozama, tri velike božićne nade, i to na područjima na kojima se moglo pomisliti da je (kršćanski) svijet počeo gubiti bitku pred izazovima rapidno rastućega rastakanja kršćanskih vrjednota.
Prva je nada u vraćanju svijesti da je euharistija središte života vjernika. Naime, mjere prema kojima se okupljanja vjernika na misama u crkvama moraju ograničiti na 25 osoba, bez obzira na to služila se misa u maloj seoskoj kapeli ili u prostranoj katedrali, pojačale su čežnju među vjernicima da sudjeluju na misnim slavljima, pa i među onima koji se nazivaju »godišnjim vjernicima« koji svoj savez s Bogom uglavnom obnavljaju u božićno vrijeme. Iako se na prvi pogled može učiniti da je tu težnju utažilo praćenje brojnih izravnih prijenosa misa preko radija, televizije i interneta (čija se velika gledanost u medijskim krugovima smatra pravim čudom), to je želju vjernika da se okupe na Božić baš oko oltara u svojim crkvama vjerojatno samo pojačalo.
Druga je božićna nada da se zbog okolnosti pandemije koronavirusa dogodio odmak od božićne tradicije u koju se posljednjih godina uvukao mentalitet koji je, slikovito rečeno, gomilanjem darova ispod bora gušio likove u jaslicama. U svojevrsnom postu od susretanja, što zbog epidemioloških ograničenja, što zbog brige jednih za druge da se spriječi zaraza, kao da se vratila svijest da su ljudi jedni drugima uvijek bili istinski božićni dar. Izostanak ovogodišnjih adventskih sajmova koji su trošili božićnu radost i prije Božića, kao i izostanak okupljanja na često ispraznim »božićnim domjencima«, pojačalo je čežnju za susretanjem i čestitanjem među bližnjima. No i više od toga. Brojna su svjedočanstva obitelji i pojedinaca koja govore da se u kuće vratila obiteljska molitva, čime se potvrđuje da su obitelji i dalje živa Crkva u malom.
I treća je nada da se baš ususret Božiću u svijetu zahvaćenu pandemijom snažno počelo govoriti o vrijednosti ljudskoga života od začeća do naravne smrti. To se pogotovo dogodilo u raspravama o novim cjepivima kojima je cilj suzbiti širenje pandemije koronavirusne bolesti. Pritom do izražaja, pogotovo među katoličkim vjernicima, nije toliko došlo pitanje cijepiti se protiv koronavirusa u smislu dvojbe »da ili ne«, nego pitanje nedopustivosti cijepljenja cjepivima koja u sebi imaju neku komponentu povezanu s tkivima pobačene djece. U svijetu je nekoliko takvih cjepiva u postupku odobrenja uporabe, a sreća je da prema objavi Hrvatskoga katoličkoga liječničkoga društva cjepivo koje dolazi u Hrvatsku nije u toj kategoriji. Baš se preko rasprave o cjepivima svetkovina Božića od sladunjave simbolike darivanja i ukrašavanja, na što ju se dosad uglavnom svodilo u javnom prostoru, pomaknula prema ozbiljnom promišljanju o zaštiti dostojanstva svakoga ljudskoga bića, počevši od nerođenih pa sve do najstarijih koji su od početka pandemije posebno ugroženi. To što se počelo vraćati dostojanstvo baš onima koje se dosad lako otpisivalo – onima koji su tek na početku života, kroničnim bolesnicima i onima koji su na zalazu – čak bi se moglo nazvati ovogodišnjim božićnim čudom. Kako to? Anđeoskim riječima rečeno: »Ta, Bogu ništa nije nemoguće!«
