Neposredno uz rijeku Savu u sjevernoj Bosni, proteže se ravnica, lijepa, široka, ponosna i čista, ravnica župe Imena Marijina u Svilaju, koja obuhvaća mjesta Gornji i Donji Svilaj, Novi Grad i dio Vrbovca. Ne tako davno prije Domovinskoga rata, ondje je vrvjelo od života, jer kraj je pogodan za poljoprivredu, ratarstvo, voćarstvo… Iako su ratna razaranja još uvijek vidljiva, ponosni Posavljaci obnovili su svoja ognjišta. Daytonskim mirovnim sporazumom cijelo je područje vraćeno Federaciji, u okviru koje je formirana Posavska županija, kojoj pripada i župa Svilaj.
Župa je utemeljena 1870. kao samostalna kapelanija, 1872. kao neovisna župa, a bila je dio stare župe Podvučjak, utemeljene još u 17. stoljeću. Vode ju franjevci Bosne Srebrene. Svilaj je važno i strateško mjesto, jer ondje je malogranični prijelaz s Hrvatskom. Mjestom prolazi koridor 5c koji povezuje Budimpeštu, Sarajevo i Ploče, što je također mogućnost za dobar gospodarski razvoj. Prije posljednjega rata 1991., župa je okupljala 3064 Hrvata katolika. Sredinom srpnja 1992., nakon okupacije općine Odžak, sve je stanovništvo župe moralo u izbjeglištvo, najvećim dijelom svojima koji su radili u inozemstvu, u Njemačku, Švicarsku, Austriju. U vrijeme Domovinskoga rata poginulo je 25 župljana, od kojih većina nije pronađena ni identificirana. Svi su župni i obiteljski objekti porušeni, a imovina upropaštena. Čim se moglo, 1996., ljudi su se počeli vraćati te živeći ondje dvije godine bez struje i vode polako počeli obnavljati svoja ognjišta, najvećim dijelom od pomoći svojih iz inozemstva.
Biti župnik u ratom razrušenim župama Bosanske Posavine, iznimno je zahtjevno, kako u onim prvim povratničkim danima kada je sve bilo porušeno, tako i danas kada se sve manji broj vjernika vraća na svoja ognjišta, a među onima koji su se vratili najviše je starijih i nemoćnih. K tomu, malobrojni mladi odlaze u inozemstvo. Svjestan da je pozvan služiti svojemu puku u zgodno i nezgodno vrijeme, fra Mladen Jozić, koji je u župu došao prije tri godine naslijedivši župnika fra Peru Oršolića, na razne se načine trudi okupljati svoje malo stado, brinuti se za njih. Prošao je on i gore strahote za vrijeme Domovinskoga rata u okruženoj Tuzli, gdje je bio na službi. Ističe da je sretan i Bogu zahvalan što je zajedno sa svojim kolegom fra Petrom Matanovićem ostao tada do kraja sa svojim pukom, trpeći mnoge teškoće. Bio je on prvim ravnateljem Katoličkoga školskoga centra sv. Franje Asiškoga, koji je prema dekretu vrhbosanskoga nadbiskupa kardinala Vinka Puljića osnovan i započeo s radom 1994.
Navodeći statističke podatke o župi, župnik Jozić ističe: »Prema podatcima s posljednjega blagoslova obitelji, u župi u 345 obitelji mjesto stalnoga boravka ima 834 Hrvata katolika, a odsutnih je 854, što je ukupno 1688. Pravoslavnih i drugih kršćana u župi je 65, muslimana 30 i ostalih vjeroispovijesti 55. Prošle je godine kršteno troje djece, a vjenčana dva bračna para. Prvu pričest primilo je 11 djece, a krizme nije bilo jer se održava svake druge godine. Pohodio sam 155 bolesnika. Od 31 umrle osobe 22 se ispovjedilo prije smrti, a devetero nije. Oni koji žive u inozemstvu ne zaboravljaju svoj rodni kraj, pomažu svojima, a na godišnji odmor i o većim blagdanima obvezno su u svojoj domovini. Ljepota Posavine upravo je u tim ljudima koji su, iako su prošli tolike patnje, počevši od Domovinskoga rata, potom 2005. katastrofalnih poplava koje su zahvatile dio župe, izdržali i ostali srdačan, dobar, u svakom pogledu pozitivan narod, spreman opraštati, pomagati.«
U središtu Svilaja, uz samu autocestu koja povezuje Bosanski Brod i Odžak, izgradili su Svilajci sa svojim prvim poslijeratnim župnikom, sada pok. Petrom Andrijanićem, novu župnu crkvu, po sličnom projektu u Domovinskom ratu do temelja porušene stare crkve izgrađene osamdesetih godina prošloga stoljeća, koja je nadaleko bila poznata po umjetninama. Sa župnikom fra Filipom Karadžom izgradili su novu župnu kuću, a po projektu akademika Zlatka Ugljena urađen je eksterijer i interijer crkve. Posebno je lijep oltar. Isklesan od dva plemenita kamena Carrara Arabescato teška ukupno šest tona, impresionira svojom monumentalnošću, bjelinom i elegancijom te čovjek pred njim doista osjeća strahopoštovanje. Crkva je po svojem unutarnjem izgledu arhitektonska ljepotica, ne samo toga kraja, nego i dalje. Za vrijeme župnika fra Ivice Vidaka dobila je i prelijepu oltarnu sliku – djelo akademskoga slikara Vlatka Blažanovića. Ponosni su Svilajci na svoju crkvu, dolaze na mise, koje se nedjeljom i blagdanima slave u 8 i u 11 sati, radnim danom ujutro u 7.30, te u Vrbovcu nedjeljom u 9.30 sati. U župi ima još mnogo predviđenih građevinskih radova na dovršenju župne kuće. Župnik Jozić uredio je okoliš i staze oko crkve. Posljednji veliki projekt bila mu je obnova filijalne crkve u Vrbovcu posvećene sv. Ani. Uredili su ju uz pomoć župljana i doista je posebna. Krasi ju prelijepih 17 vitraja koji prikazuju prizore iz Isusova života – djelo slikara Blažanovića. Blagoslovljena je ove godine na blagdan sv. Ane, kada Vrbovčani tradicionalno organiziraju vjersko-kulturnu manifestaciju »Dani sv. Ane«.
Iako nedjeljom do podne ima zaredom tri mise, što je doista zahtjevno, napose za ljetnih vrućina, župnik Jozić sretan je i zadovoljan što je veći broj vjernika redovit na misama. »Zahvalan sam Gospodinu na svojim suradnicima, doista se trude u pastoralu i velika su mi pomoć. Svilaj je podijeljen na Gornji i Donji. U Gornjem Svilaju župni su mi suradnici Božo Gudelj i Pejo Pesinović, a u Donjem Svilaju Marko Matanović, Ivan Terzić, Jozo Šajić, Niko Kopačević, Pejo Kopačević, Jela Spajić, Ilija Gudelj, Snježana Kopačević i Ivka Terzić. U filijali Vrbovac suradnici su mi Mijo i Anđelka Kovačević, Božo i Kajica Mihalj, Luka Ilić, Dragan Guberac i Blaž Mrvelj. Raduje me što su među njima i mlađi bračni parovi, a od prošle godina posebno za njih organiziramo susrete jednom mjesečno koje vodimo s. Anna Alberti, franjevka Marijina misionarka, i ja. Ona je rodom iz Poljske, a već nekoliko godina na službi je u Odžaku. U župi vodi i zbor, i na tome sam joj silno zahvalan. Volim reći da je dobro što je s nama, pa i da samo prošeta u svom habitu. To je našemu narodu doista važno«, ističe župnik Jozić.
»Uz dobre uvjete za poljoprivredu, u župi imamo obrtnika i uslužnih djelatnosti, postoje i građevinska tvrtka, benzinska crpka, restoran i drugi. Samo da se sustavno i strukturalno poradi na zadržavanju mladih obitelji, da ih se oduševi za domaću proizvodnju, mogli bi se otvoriti ekološki prihvatljivi pogoni, ojačati poljoprivreda i poljodjelstvo, te bi mogli prehranjivati i šire područje«, mišljenja su kako župnika tako i njegovih suradnika, koji su odlučili ostati u svom mjestu i truditi se unatoč svim poteškoćama.
I prije su iz tih krajeva mnogi odlazili u inozemstvo, ali kad god mogu dolaze i ističu da je najljepše živjeti u svom rodnom kraju. Svjesni su toga i Dragan i Margit Lekić, bračni par koji živi i radi u Švicarskoj, te su župi darovali dio svoga zemljišta u Novom Gradu i ondje je 2009., o 800. obljetnici franjevačkoga reda, po projektu akademika Zlatka Ugljena izgrađena kapelica sv. Klare. Osim svoje izvanjske ljepote, njezina značajka je i ekumenska. Kada se na blagdan sv. Klare ondje slavi misa, na nju dođu i vjernici pravoslavne vjere. Podsjećajući da svaka patnja toga napaćenoga dijela Bosanske Posavine ima smisla, obitelj Lekić uz kapelicu je podigla i križ. »Želio sam nastaviti tradiciju svoga otca, koji je u ono komunističko vrijeme na istom mjestu podizao križ, ali su ga komunisti svaki put rušili, no on bi ga uporno ponovno postavljao. Kao mladić otišao sam u Švicarsku, ondje se oženio, imam sina i kćer sa suprugom Margit, koja je Švicarka. Dolazeći svake godine, zavoljela je ovaj kraj te se za dvije godine, kada odemo u mirovinu, planiramo vratiti i živjeti ovdje, jer mir koji ovdje imamo teško je naći u dalekom svijetu«, ističe Lekić.
Na ulazu u crkvu na velikoj ploči ispisane su sve skupine koje djeluju u župi: pastoralno i ekonomsko vijeće, vjeronaučna skupina, skupina »Živa krunica«, ministranti, skupina za održavanje reda u crkvi, župni pjevački zbor i karitativna skupina, a na kraju stoji natpis: »Svi ste pozvani, svi ste dobrodošli, pridružite nam se.« Blagost i susretljivost župnika Jozića okupila je veći broj ljudi. Svjestan koliko je za duhovni rast važna i informiranost vjernika, u svojem uredu trudi se nabaviti duhovne knjige, nabožne predmete i literaturu, a sve to često i daruje onima koji su financijski lošijega stanja. Potvrdili su to župljani koji nedjeljom prije mise dođu u župni ured kupiti neki dar za svoje bližnje, a sada najviše kupuju nedavno izdanu knjigu »Juro Radman simbol stradanja i ponosa«.
Na upit što im u životu znači vjera, svi su odgovorili da im je vjera sve u životu, što ne čudi jer proživjeli su doista teška razdoblja. Potvrđuju to i župni vijećnik Marko Matanović i njegova supruga Matija, koja u župi pjeva odmalena. Trojica njihovih sinova ministriraju u župi, a najmlađi, Filip, kaže da želi biti svećenik. Marko je zaposlen u Ministarstvu poljoprivrede, u upravi za šumarstvo, i na poziciji je direktora. On i supruga vratili su se 2000. u Svilaj, nakon završenoga studija, i ondje dobili posao. Ističu da je stanje u kraju teško. »Nema adekvatnoga posla za sve. No nade uvijek ima, treba se boriti, pokušavati iznaći programe, radna mjesta za mlade, i tako ih zadržati. Posvijestiti mladima ljepotu i ljubav kraja. U domovini su ljudi svoji na svome, svagdje drugdje oni su stranci. Svako okupljanje u župi mnogo nam znači, susretnemo se, dogovaramo, stvaramo planove, brinemo se za crkvu. Ništa nam nije teško raditi«, ističu supružnici Matanović.
Povratnici Jozo Šajić i Božo Gudelj, prakaratori, koji su također radili u Švicarskoj, ističu: »Nije ljepši život u Švicarskoj, ali da oni imaju ono što mi imamo ovdje, bio bi to raj. Dobri smo sluge, ali loši gospodari, kao da ne volimo svoje. Da ovdje radimo kao ondje, sve bi bilo mnogo bolje. Kao da vlada neko beznađe u našem narodu, nedostaje radosti.«
Gospodarstvenik Ivan Terzić ističe da je ponosan što živi u Svilaju. Prisjeća se dana kada se s pokojnim župnikom o. Andrijanićem prvi doselio u Svilaj. Živeći u početku u kontejneru, započeli su izgradnju crkve. Otvorio je svoju privatnu tvrtku, koja posluje u Svilaju i Slavonskom Brodu, a otkad je u mirovini posao su preuzela njegova dvojica sinova. »Po izgradnji prednjačimo u kraju, uvelike zahvaljujući dobroj suradnji s našim župnikom. Zajedno s njim vidimo put koji nas vodi u budućnost. Vjera nam svima znači sve u životu. Kada se čovjek trudi i radi, i kada je pri Crkvi, onda ima i Božji blagoslov. Sretan sam što su moja djeca ostala na svome, a nadam se da će i moji unuci. Samo zajedno možemo uspjeti i napredovati«, ističe taj vrijedni Svilajac.
Kum župne crkve Blaž Matanović uvelike je pomogao u njezinoj gradnji. U Njemačkoj je na radu već 42 godine, ali ove godine ide u mirovinu. Ne krije radost što se o Božiću vraća za stalno u svoj Svilaj. Studentica Marija Terzić redovita je u župi na nedjeljnim misama. Odmalena je ministrirala, pjevala u zboru, a kad je došla studirati u Osijek, uključila se i u studentsku zajednicu DUHOS. »Vjera mi je ono najbolje i najdragocjenije u životu. Zahvalna sam Gospodinu što me vodi te stignem biti aktivna i u DUHOS-u i u svojoj župi. Vjeru nastojim svjedočiti svojim djelima«, ističe djevojka koja tijekom tjedna i u konkatedralnoj osječkoj župi stigne pjevati u zboru, volontirati, držati župne kateheze za djecu.
Na biciklu redovito na misu svakoga jutra dolazi djevojka Ivana Matanović. Stigne i pohoditi starije i nemoćne po kućama i domovima i pomoći im. Za nju je, kaže, raditi u župi posebna milost i radost, od uređenja dvorišta i crkve do čitanja na misi. Prisjeća se radosti koju je osjetila kada se iz izbjeglištva vratila u svoj Svilaj. Iako su živjeli u početku u porušenoj kući, bez prozora i vrata, bez struje i vode, bili su to, kako ističe, posebni dani radosti.
Među onima koji su se organizirano 1996. vratili u Svilaj bio je i Ilija Gudelj. Kako redovito čita »Glas Koncila«, u njemu je doznao za natječaj studija za laike na KBF-u u Zagrebu, koji je 1987. upisao i nakon završetka kao vjeroučitelj predavao prvo župni vjeronauk, a poslije i vjeronauk u područnoj osnovnoj školi u Svilaju i u Odžaku. Prisjećajući se kako je tada u školi bilo po 500 ili 600 djece, a sada ih je u pet razreda samo 19, ističe: »Znao sam raditi u dvije smjene i imati svakoga dana po šest sati vjeronauka. Danas je stanje drukčije, malo je djece pa pod jednim satom moram prilagoditi programe za djecu od 1. do 5. razreda. Vjeronauk u školi doista je potreban, ali je isto tako važan i župni vjeronauk. Mukotrpan je to rad, ali je lijep i zanimljiv. Treba se djeci prilagoditi. Kada oni mene ne slušaju, onda ja slušam njih. Nadam se da će ono što mi sijemo dati ploda u njihovu životu.«
Da je u Svilaju nekada uistinu bilo mnogo djece, svjedoči baka Anica Jagić, koja ih je rodila dvanaestero. Proslavila je prošle godine 80. rođendan, na kojem je bilo njezinih 59 potomaka te sedam zetova i pet snaha. Bio je to veličanstven događaj, svjedoče njezini potomci. Ta vesela župljanka sada živi sama u svojoj kući, a prvi su joj susjedi obitelj njezina sina. Ponosni su njezini potomci na nju, a i ona na njih, napose stoga što ima dvojicu unuka koji su odabrali duhovni poziv. Josip Brnić bogoslov je Družbe Duha Svetoga, sada je u novicijatu u Tanzaniji. Mario Udovičić bogoslov je dominikanca. »Uvijek se u kući zajedno molilo. Nije mi bilo teško odgajati djecu jer su se oni kako su odrastali brinuli jedni za druge. Mnogo se radilo na poljoprivredi, a i djeca su nam pomagala. U večernjim satima radila sam ručne radove, družili smo se, bio je to lijep život. Posebno sam sretna kada smo svi na okupu«, ističe baka Anica, koja je svim svojim kćerima, a i unucima, kojih ima 40, izradila narodne nošnje, a to planira i praunucima, kojih ima sedmero. Domaćica u župi već je nekoliko godina Ljuba Mutapčić. Suprug, ona i njihovo troje djece vratili su se među prvima u Svilaj, borili se, obnovili kuću. »Kada nam je 2007. u prometnoj nesreći poginula kćerkica, život se potpuno okrenuo. Poslije su umrli roditelji, suprug, i sada mi najviše snage i volje za životom daje moj unuk. Radim kod župnika i mnogo sam naučila o životu u vjeri.«
Vjernici Vrbovca sretni su što nedjeljom i blagdanom u svojoj crkvi sv. Ane imaju misu. Da se crkvica na vrijeme otključa i zaključa, brine se Ivka Andrijanić, majka pok. župnika fra Petra. Svoju veliku bol za sinom, ističe, liječi molitvom i vjerom. Bračni par Anđelka i Mijo Kovačević članovi su župnih vijeća filijale Vrbovac. Anđelka je zaposlena u trgovini, a suprug Mijo u sudskoj policiji u Odžaku. Sa svojih troje djece žive u zajednici sa suprugovim roditeljima. Raduju se što mogu pomoći da svako misno slavlje bude što svečanije. Redovito su na susretima bračnih parova te ističu da su mnogo naučili, mole se, a i druže jer se okupe i bračni parovi iz drugih župa. Na susrete dolaze i vijećnici Kajica i Božo Mihalj. Ističu da je živjeti u Vrbovcu vrlo lijepo. Upoznali su se pred crkvom, vjenčali i sada imaju troje djece. Dok supruga Kajica radi kao farmaceutkinja u Odžaku, suprug održava kuću. Ističu da se može lijepo živjeti u Vrbovcu, samo treba raditi sve poslove. Nedjeljna misa za sve je njihove članove svetinja, a raduju se susretima poslije mise pred crkvom. Kako u župnom zboru pjeva većina obitelji, sudjeluju i na božićnom koncertu, koji se dulji niz godina održava u Odžaku. Župljani ističu da vole svoje svećenike, a potvrđuje to i župnik Jozić naglašavajući da ga uvijek posebno dotakne poštovanje i gostoljubivost njegovih župljana, koji bi za svoju župu dali i ono zadnje što imaju.
