Svetkovina Uznesenja Marijina na nebo u hrvatskim svetištima okupi više od milijun hodočasnika, od Trsata, Marije Bistrice, Aljmaša, Širokoga Brijega, Olova, Tekija… U marijanska svetišta hodočasnici dolaze kroz cijelu godinu, a posebno za marijanske blagdane i svetkovinu Velike Gospe.
MARIJA BISTRICA – Nacionalno marijansko svetište u Mariji Bistrici svjedok je prekretnica u brojnim društvenim promjenama, počevši od Nacionalnoga euharistijskoga kongresa 1984. godine do pohoda pape Ivana Pavla II. i proglašenja Alojzija Stepinca blaženim te niza drugih važnih i snažnih duhovnih poticaja. Prema statistici Nacionalno svetište godišnje pohodi od 850 tisuća do milijun hodočasnika. Upravitelj svetišta Domagoj Matošević ističe da je Marija Bistrica nacionalno svetište u kojem su se događale velike stvari. »Tu su se događali veliki kongresi, susreti, zatim dolazak Pape. Marija Bistrica jako je važno mjesto za vjernike. Gledajući danas, to svetište ne može riješiti društvene i ekonomske probleme, ali svetište ima snagu dati ohrabrenje, potaknuti pomirenje. Tu se ljudi mogu suočiti sa svojim svakidašnjim životom i brigama. Crkva je Majka koja se brine o svojim ranjenima, da ponovno mogu ići kroz život. To je veliko značenje jer daje duhovni poticaj i ohrabrenje. Susret s Marijom vraća vjernicima nadu.« Rektor i upravitelj svetišta Matošević ističe da puno hodočasnika dolazi u Nacionalno svetište, posebno onih koji dolaze samostalno u Mariju Bistricu. »U posljednje vrijeme pojedinci dolaze kao biciklisti sa svojim župnicima. Jednostavno, hodočasnici imaju potrebu da se saberu. Mladi čovjek je onaj koji traži svoj put, smisao svoga života, i pitanje je što će mu se ponuditi. Nije sve krivo što svijet nudi, ali treba razumjeti čovjeka i ponuditi mu određene vrijednosti. Oni traže svjedoke, traže ljude da su normalni. Mladi ljudi vole aktivan i dinamičan život, vole volontirati, pomagati, vole biti aktivni. Na nama je da im to ponudimo i mi se moramo mijenjati. Isto tako, važno je mlade naučiti moliti, zatim mladima treba pokazivati primjerima i zajednicom koja će ih nositi.«
»Poručio bih glasno svima: mi smo kršćani privilegirani što imamo našu nebesku Majku i mogu je u ime tobožnje umjetničke slobode pojedinci i mediji ponižavati i pljuvati, ali ona će uvijek biti nama svetinja, utočište, svjetlo na kraju tunela.«
»Ne osjećam se baš pozvanim govoriti o svojim hodočašćima Majci Božjoj Bistričkoj«, kaže dočasnik Hrvatskoga ratnoga zrakoplovstva Igor Večerić, na službi u Zrakoplovnoj bazi Zagreb na zagrebačkom Plesu. Član je župe sv. Mihaela u zagrebačkoj Dubravi. »Iskreno smatram da ona nisu ništa posebno, vrijedno zabilježbe ili nekakve medijske pozornosti budući da tisuće i tisuće hodočasnika sličnih meni, stoljećima na različite načine: pješke, seoskim kolima, biciklima, motorkotačima, automobilima i autobusima odlaze najdražoj Majci. Tako sam i ja, tek jedan u silnom mnoštvu onih koji Majci svih ljudi imaju potrebu reći – hvala! Hodočašća su u mojoj obitelji otkako znam za sebe oduvijek bila, ne samo nešto normalno, nego i – potreba. Hodočastili smo Majci Božjoj u bistričko svetište s djedom i bakom, mamom i tatom, sestrama, stričevima i njihovim obiteljima, susjedima i prijateljima, jer smo imali potrebu Majci Božjoj zahvaliti za sva dobra kojima smo bili obdareni: zdravljem, zajedništvom, životnim uspjesima u školi, na poslu i slično.
Zato sam krajem srpnja čvrsto odlučio pješke hodočastiti Majci Božjoj Bistričkoj, kao nekadašnji naši hvalevrijedni romari, od naše župne crkve, i zahvaliti joj za obitelj i najdragocjenije darove – prvo dijete Franju i drugo dijete Šimuna, koji nam se uskoro treba pridružiti. Ustao sam oko 2.30 sati ujutro i ispred župne crkve sv. Mihaela našao se s bratićem Ivanom, studentom treće godine Fakulteta elektrotehnike i računarstva, te smo zajednički krenuli prema Mariji Bistrici. Nije to, iskreno, bila prevelika žrtva ni meni ni njemu budući da smo obojica u popriličnoj fizičkoj kondiciji, mi u vojsci tomu svakodnevno pridajemo važnost, a bratić mi je športaš. No cijeloga smo puta doista molili i, ponavljam, nije to ništa posebno jer to čine gotovo svi hodočasnici. Nakon dolaska sudjelovali smo u križnom putu i svečanoj misi na otvorenom prostoru u svetištu.
Kao i svaki put, osjećao sam se ispunjen, sretan i posebno zadovoljan jer mi se činilo kao da je Marija stavila svoju ruku na moju suprugu, njezin trudnički trbuh i sina. Teško je riječima sve to opisati, ja sam ipak hrvatski vojnik i silan sam trud uložio da mi iz oka ne kapnu suze!
Poručio bih glasno svima: mi smo kršćani privilegirani što imamo našu nebesku Majku i mogu je u ime tobožnje umjetničke slobode pojedinci i mediji ponižavati i pljuvati, ali ona će uvijek biti nama svetinja, utočište, svjetlo na kraju tunela. A nadam se da ćemo zahvaljujući dragomu Bogu, u dogledno vrijeme svi četvero u obitelji hodočastiti Majci Božjoj Bistričkoj kao nekada moji predci. Taj odnos kršćanskih vjernika i Majke kroz hodočašća, molitve i euharistijska slavlja nastavit će se i nakon mene, u mojoj djeci, i to je ono što me čini sretnim.«
ZAGREB – REMETE – Remetsko je svetište jedno od najstarijih svetišta Crkve u Hrvata, a posebno ga resi njegov položaj jer se nalazi u oazi mira i tišine tek pet kilometara od zagrebačke prvostolnice. U nj su dolazili crkveni velikani, političari, umjetnici, težaci, radnici… Ono je posjećeno ne samo jedan dan u godini, a posebno je prepoznatljivo i po tome što su tu u kriznim i teškim ratnim vremenima svoje zavjete i zahvale iskazivali bl. Alojzije Stepinac i sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, a danas to nastavlja kardinal Josip Bozanić.
O svetištu i njegovoj važnosti za Zagreb prior remetskoga samostana o. Stjepan Vidak kaže: »Remete po svom imenu znače pustinja (eremus). Zato ću reći da Remete za Zagreb i nadbiskupiju treba gledati baš u tom značenju – kao pustinju. Ali, naravno, ne kao pustinju u geografskom, nego biblijskom značenju. Iako se i u Bibliji na pustinju gledalo kao na mjesto gdje je, recimo tako, Bog uskratio svoj blagoslov, nakon iskustva izlaska iz egipatskoga ropstva u obećanu zemlju, koji je išao kroz pustinju, drugačije se gleda na pustinju. Ona postaje mjesto pročišćenja, mjesto snažnoga iskustva Boga, mjesto gdje Bog sklapa Savez sa svojim narodom. Nakon pustinje slijedi ulazak u obećanu zemlju. Zato su i Remete, iako jedna zelena gradska oaza mira, u duhovnom smislu ‘pustinja’ – mjesto snažnijega susreta s Bogom kroz koji se onda, za doista raspoloženoga hodočasnika, događa pročišćenje, obnova povjerenja u Boga i novo rođenje ili povratak u svakodnevni život s obnovljenom vjerom, nadom i ljubavlju. Sve se to, naravno, događa pod budnim okom i zagovorom Zagovornice Hrvatske, Najvjernije Majke, Ljekarne Nebeske.«
Tjeskobu pobjeđuje povjerenje
O svjedočenjima vjernika, hodočasnika i onih svakidašnjih vjernika koji se žele odmoriti od životnoga tereta i koji traže utjehu u Remetama o. Vidak kaže: »I sami vjernici često su tjeskobno opterećeni ovozemaljskim brigama. Naglašavam ‘tjeskobno’ jer Isus je rekao: ‘Ne budite tjeskobno zabrinuti.’ Nije rekao da se ne trebamo ni o čemu brinuti, nego da izbacimo tjeskobu iz života, a tjeskoba napušta čovjeka razmjerno povjerenju koje čovjek ima u Boga. Zbog toga su mnoge molbe, barem one zapisane ili izgovorene, usmjerene i na rješavanje raznih egzistencijalnih situacija, a ne na postizanje vječnih, neprolaznih dobara. No time nikako ne želim omalovažiti takve prošnje jer one pokazuju koja je trenutačna muka dotičnoga vjernika, hodočasnika. Sigurno u dubini svakoga srca koje vapi Majci Božjoj Remetskoj – iako možda nije baš tako formulirano – leži baš duboka glad za rješavanjem tjeskobe, za mirom koji je plod Duha Svetoga te za duhovnom jakošću kako bi se moglo nositi s duhom ovoga svijeta koji se na vrlo prikriven način uvukao u sve pore društva i svakako u onu temeljnu stanicu svakoga ljudskoga društva – obitelj. Povjerenje u Boga ostvaruje se komunikacijom s Bogom – molitvom. Remete moraju biti i ostati privilegirano mjesto molitve, osobito za tražitelje Boga i vjernike grada Zagreba. Mi karmelićani moramo pomoći svakomu čovjeku da sve to uspije naći u remetskom svetištu.«
Remete su nadahnuće za pjesme o Mariji: od Šenoe, Nazora, Tadijanovića do Domjanića. Pojedinci su ih pisali u Remetama, a pojedinci ih posvećivali Najvjernijoj Majci. O tome ima li »pjesme« danas na usnama remetskih romara, prior o. Vidak kaže: »Pjesme još uvijek ima, ali trebat će poraditi na tome da ta pjesma bude još snažnija kako bi njene vibracije (Duh Sveti) dotaknule srca mnogih ljudi i povele ih do Majke Božje Remetske kako bi se i oni sami mogli uvjeriti u istinitost riječi: ‘Milostiva vsakom ti si, vse ti vračiš boli, odbila još nikog nisi koj za pomoć moli.’«
»Svi težimo tomu da nas Majka utješi, istodobno Majka će nas zbližiti, što je danas potrebno. Blizina je potrebna u svakom trenutku života, a upravo svetkovina Velike Gospe još snažnije traži tu blizinu i zajedništvo.«
SINJ – Dugogodišnji vratar hrvatske nogometne reprezentacije i brojnih poznatih europskih klubova Stipe Pletikosa, koji živi sa suprugom i četvero djece u Splitu, u svakidašnjoj je molitvi svoju obitelj posvetio Blaženoj Djevici Mariji, a znade poći u marijanska svetišta, svjedočiti o tome kako spojiti športsku karijeru s vjerom, potaknuti mlade da se s Bogom sve može. »U iščekivanju svetkovine Velike Gospe za našu obitelj to je u prvom redu simbol majčinstva, jer Gospa je Majka svih nas«, svjedoči bivši vratar hrvatske reprezentacije Pletikosa. »Svi težimo tomu da nas Majka utješi, istodobno Majka će nas zbližiti, što je danas potrebno. Blizina je potrebna u svakom trenutku života, a upravo svetkovina Velike Gospe još snažnije traži tu blizinu i zajedništvo.«
Pletikosa ističe da se kao obitelj u molitvi svaki dan obraćaju Gospi, zahvaljuju i mole. »Dakle, molimo svakodnevno, a djecu učimo, prikladno njihovoj razini, da je Gospa Majka svih nas.«
Dugogodišnji bivši reprezentativni vratar navodi da voli poći u marijanska svetišta, pa tako i Sinj, ali često zbog obveza kojih je u profesionalnom športu imao samo je povremeno hodočastio.
»I tako gdje mi medicina nije pomagala, pomogla je Gospa, moja teška bolest kroz godinu, dvije je nestala, doslovce kao rukom odnesena. Tada sam prvi put spoznao snagu vjere, toga sam naravno postao svjestan tek nekoliko godina kasnije«, svjedoči Jularić.
ALJMAŠ – Hrvatski branitelj i hodočasnik u Aljmaš Miroslav Jularić, rođen 1961. godine u Osijeku, sin je Ante i Marije rođ. Kljajić, doseljenika u Slavoniju iz Bosanske Posavine iz okolice Derventa, i to krajem šezdesetih. Oženjen je i otac dvoje odrasle djece. »Odrastao sam u osječkom prigradskom naselju Višnjevcu, a živim već 30 godina u Josipovcu, također prigradskom naselju koje se naslanja na Višnjevac«, navodi hrvatski branitelj Jularić. »Do Domovinskoga rata radio sam u Osijeku, bio športaš. Sudionik sam Domovinskoga rata od 1991. do 1996. godine, a u mirovinu sam otišao 2003. godine nakon prestanka djelatne vojne službe i nakon operacije srca«, navodi aljmaški hodočasnik Jularić. »Vrlo brzo, već u prvoj godini života ostao sam bez majke, koja je naprasno umrla 1962., no imao sam sreću u nesreći što se otac koji je ostao sam s malim djetetom nakon godinu, dvije ponovo oženio Martom, ženom koja mi je do kraja života bila prava majka. Iz toga otčeva braka imam još brata i sestru.«
Jularić ima svoje svjedočanstvo o hodočašću u Aljmaš još od djetinjstva. »Kao desetogodišnjak bio sam vrlo bolestan te sam 1971. prvi put išao s majkom Martom na hodočašće. Išle su žene iz ulice i pokoje dijete. I tako je bilo: red molitve, red svetih pjesama i prođe noć, a mi stigli u Aljmaš. Ni sam ne znam što sam očekivao, no toliko ljudi na jednom mjestu okupljenih oko male crkve sigurno ne. Bio sam očaran, malo je reći. I tako kad mi medicina nije pomagala, pomogla je Gospa, moja teška bolest kroz godinu, dvije je nestala, doslovce kao rukom odnesena. Tada sam prvi put spoznao snagu vjere, toga sam naravno postao svjestan tek nekoliko godina kasnije«, svjedoči Jularić.
Nadalje ističe aljmaški hodočasnik da je živio u Višnjevcu s otcem, majkom, bratom i sestrom. »Na moju sreću u jednoj vrlo tolerantnoj siromašnoj radničkoj sredini, multikulturnoj, koja mi je uz usađene obiteljske vrijednosti usadila i druge koje me prate kroz život, a to su zajedništvo, dijeljenje, pomaganje, vrijednosti koje me prate i danas i trajno su usađene u moje biće. Iste sam vrijednosti pokušao prenijeti i svojoj djeci i unučadi. Prisjetim se da smo u Višnjevcu svi bili okupljeni oko naše crkve. Iako su bila teška komunistička vremena, mi smo živjeli svoju vjeru bez ikakvih problema od malih nogu. Vrlo sam brzo spoznao tko je i što je Gospa, moja je prava majka Marija koja me je donijela na ovaj svijet, a moja majka (pomajka) Marta, Dalmatinka, uvijek kad je molila započinjala je s ‘Gospe moja….’. U tradiciji je hodočašća u Aljmaš, nas koji smo iz Osijeka s rubnih zapadnih dijelova prigradskih naselja, da se kreće sa Zelenoga polja, istočnoga osječkoga izlaza, dvadesetak kilometara od Aljmaša. Naravno oni stariji išli su većinom od mjesta u kojima žive. Nastavio sam hodočastiti Gospi u Aljmaš i kao mladić, sve do odlaska u JNA, a poslije povremeno sve do početka Domovinskoga rata. Nakon Domovinskoga rata i nekoliko odlazaka Gospi u Mariju Bistricu, jer se nije moglo u Aljmaš, supruga i ja od 1998. redovito idemo Gospi u Aljmaš, zajedno sa svojom djecom, ali ne pješice. Ponovno se vraćam redovitim hodočašćima pješice od 2010. godine, i sada sam pod tim zavjetom.«
O tome kako izdržati s bolestima i drugim teškoćama toliki put Jularić odgovara: »Pa ni danas ne znam kako, no jednostavno idem, molim, pjevam ako sam u grupi u molitvi i svojim mislima provodim vrijeme hodočašća, nešto me nosi, vuče, nema boli, samo vjera, nada i danas sa sigurnošću mogu reći: Majka nas voli. Tijekom Domovinskoga rata obolio sam od psorijaze, kasnije je to prešlo u psorijatični artritis – vrlo opaka i podmukla bolest. Tu su još i ostale psihosomatske bolesti koje prate PTSP od kojega eto, nažalost, bolujem. Posljedice svega toga vidljive su na meni, a 2003. sam u poliklinici ‘Magdalena’ hitno radio zahvat na srčanoj arteriji te mi je ugrađen stent. No sve to nije me slomilo, nego mi je dalo još veći zamah u mojim životnim ciljevima od kojih su meni najvažniji obitelj i domovina. Nastavio sam aktivno živjeti bez zadrške, što je najhitnije i dalje još više vjerujem i molim Gospu te joj probam vraćati kroz društveni rad i rad s potrebitima, probam vratiti milost koju uživam kod naše Majke koja me vodi kroz ovaj moj ovozemaljski život.«
Jularić ističe da ga u Aljmaš vodi vjera i zajedništvo i to je ono što ga privlači Gospi. »I danas svaki put kada dođem, fasciniran sam tim osjećajem zajedništva i pripadnosti. To je nešto što, vjerujte mi, svaki put kada dođem kao hodočasnik u Aljmaš osjetim, i tamo negdje na pola mise samo se odjednom naježim, ne znam pravu riječ, možda sam subjektivan, no stvarno osjećam blagoslov Gospe, naše Majke. Više sam puta osjetio njenu milost, uslišila je moje molitve, i to ne jednom. Vjerujem u to.«
