Premda je o raznim progonima i diskriminacijama kršćana koji žive u Africi i Aziji, a posebno u zemljama Bliskoga istoka, Zapad itekako informiran, konkretna djela koja bi pridonijela rješenju problema često ne postoje, ne računajući pritom tihe i sramežljive deklaracije i osude nasilja. Oko 300 milijuna kršćana diljem svijeta suočeno je s nekim oblikom progona ili diskriminacije. No Hrvatska – država s oko četiri milijuna stanovnika, pogođena pandemijom i razornim potresima, kao i još nezacijeljenim ranama iz doba rata – u konkretnoj pomoći potrebitima ponovno se pokazala kao mala zemlja velikoga srca.
Ministarstvo vanjskih i europskih poslova ponudilo je deset stipendija studentima koji dolaze iz sredina u kojima su kršćani suočeni s progonima, različitim oblicima diskriminacija i siromaštvom. Projekt stipendiranja mladih kršćana došao je kao plod proračunskoga amandmana iz studenoga 2020. godine, koji je predložila zastupnica Marijana Petir. Cilj posebne proračunske aktivnosti »Pomoć progonjenim kršćanima i drugim osobama koje su u potrebi« jest omogućiti mladim kršćanima nastavak školovanja u Hrvatskoj da bi oni, po povratku u svoju domovinu, pridonijeli izgradnji svojih zajednica te demokratskoga i civiliziranoga društva i, jasno, pokazali da kršćani imaju pravo na opstanak i budućnost u tim sredinama.
Svoja iskustva s čitateljima Glasa Koncila rado su podijelili studenti stipendisti Aman Shakeel iz Pakistana, Ethel Pereira iz Indije i Kuol Emanuel iz Južnoga Sudana. Iako su unatoč svim zaprjekama imali snažnu volju nastaviti visokoškolsko obrazovanja, u njihovim sredinama za takav pothvat jednostavno nije bilo mogućnosti. Onemogućile su ih društvena i politička nestabilnost, korupcija, financijska nesigurnost… U Zagreb su došli prije dva mjeseca, a sada su u fazi učenja hrvatskoga jezika kako bi u sljedećim semestrima mogli slušati nastavu i polagati ispite na fakultetima. Smješteni su u studentskom domu »Ante Starčević« na zagrebačkoj Trešnjevki. Obilaze grad, upoznaju ljude. Pohode crkve nedaleko od njihova studentskoga doma – sv. Josipa kod trešnjevačkoga »placa«, sv. Tereziju od Djeteta Isusa u Miramarskoj ulici, salezijanske crkve sv. Mati Slobode na Jarunu i Marije Pomoćnice na Knežiji… Bilo je i nekoliko kulturoloških šokova: ceste se moraju prelaziti preko zebre i na semaforu, kršćanski su blagdani ujedno neradni dani, gradom se može normalno kretati i u večernjim satima, a najveće je iznenađenje – hladnoća. U zemljama iz kojih oni dolaze temperature rijetko padaju ispod 20 Celzijevih stupnjeva.
»Tražio sam preko interneta stipendije u Europi. Javljao sam se na natječaje u mnogim zemljama, no zbog pandemije nisam dobivao priliku. Na kraju sam se javio i na hrvatsku stipendiju. Kada sam doznao da sam dobio stipendiju, puno sam preko Googlea istraživao o Hrvatskoj. Nije me bilo strah što idem u daleku zemlju. Bio sam prilično opušten glede dolaska u Hrvatsku«, svjedoči Shakeel. Da bi se osvojila stipendija, bilo je potrebno priložiti ocjene iz prethodnoga školovanja, kao i pismo potpore lokalne župne zajednice. Shakeel je dijete iz mješovitog braka.
Majka je protestantkinja, a otac katolik. Kršten je kao katolik, a u njegovu je selu katolička župa čiju je preporuku i dobio.
»U Pakistanu postoje različite diskriminacije kršćana. Primjerice, ako je netko kršćanin, jednostavno ne može dobiti određene poslove. I osobno sam se u više navrata u životu suočavao s diskriminacijom«, svjedoči Shakeel. Najsvježiji primjer diskriminacije tiče se njegova dolaska na stipendiju u Hrvatsku. Naime, s obzirom na to da Hrvatska nema veleposlanstvo u Pakistanu, putovali su s turskom vizom. No u zračnoj luci nisu mogli dobiti kartu za ukrcaj u zrakoplov. »Sve je počelo kada se doznalo da putujemo jer imamo stipendiju za kršćane. Zato nam nisu dali kartu za ukrcaj. U isto je vrijeme jedna osoba, muslimanske vjere, došla s istim problem, no nakon jednoga telefonskoga poziva dobila je kartu za ukrcaj. Osjećao sam se jako loše tada. Mi smo studenti, mladež, kršćani smo i zato nismo mogli dobiti kartu za ukrcaj«, svjedoči Shakeel. Vratio se kući, uspio stupiti u kontakt s hrvatskim Ministarstvom vanjskih poslova i, najzad, dobiti europski dokument kao jamstvo, s kojim je nakon toga mogao doputovati u Zagreb, ali je polazak bio iz druge pakistanske zračne luke.
U Pakistanu, dodaje Shakeel, postoje javna i privatna sveučilišta. Privatna su preskupa, a na javnim – premda postoje kvote za manjine – čest je slučaj da ta mjesta koruptivnim metodama prisvoje pripadnici većine. U Zagrebu će studirati na Fakultetu strojarstva i brodogradnje. »Kada završim studij i kada se vratim u domovinu, želim svojim primjerom motivirati druge mlade koji žele studirati, a suočeni su s tolikim zaprjekama. Za mene su financijske teškoće oduvijek bile velik izazov. Zato sam vrlo počašćen mogućnošću studiranja u Hrvatskoj. Želim svoje vršnjake motivirati da je unatoč siromaštvu, uz snagu volje, moguće sve«, optimističan je Shakeel.
S velikim zaprjekama uoči putovanja susreo se i Kuol Emanuel. Naime, u vrijeme kada je putovao u Južnom je Sudanu izveden državni udar. Internet je bio ugašen na tjedan dana. Mislio je da je neodlazak na stipendiju definitivan. No ubrzo je uspio stupiti u kontakt s hrvatskim Ministarstvom vanjskih poslova, dobiti novu kartu, s kojom je doputovao u Zagreb. »Bio sam jako sretan kada sam obavijestio svoje roditelje da sam osvojio stipendiju. Na natječaj sam naišao na internetu. Prijavljivao sam se i na druge stipendije u Europi, no redom su me odbijali. Dugo sam čekao odgovor iz Hrvatske, koji je došao u srpnju. Nakon toga počeo sam istraživati o Hrvatskoj, kakva je zemlja, kakvi su ljudi, običaji…« objašnjava Emanuel.
U Južnom Sudanu također postoje različite diskriminacije kršćana. Muslimani čine većinu i tako će primjerice musliman vlasnik tvrtke teško zaposliti kršćanina. Kuol Emanuel je katolik.
S druge strane velika je zaprjeka opće siromaštvo u zemlji. Nije tako rijedak slučaj da se tjednima ne može ići u školu jer iz ruralnih sredina za neke nema prijevoza do škola. Prijevoz se plaća, a bez novca, unatoč svoj volji, mladi se tada, svjedoči Emanuel, mogu samo okrenuti i vratiti kući, dok ne uštede novac za prijevoz i nastavak školovanja.
Na Sveučilištu u Zagrebu Emanuel studira na Fakultetu elektrotehnike i računarstva. »Nakon preddiplomske razine namjeravam nastaviti studij i na diplomskoj razini. Nakon diplome namjeravam ostati u Hrvatskoj barem godinu dana da bih stekao dodatna iskustva, s kojima se želim vratiti u svoju zemlju. Želim donijeti struju u svoju zemlju jer ondje još postoje mnoge sredine u kojima nema svjetla«, kaže o svojim planovima Emanuel.
Ethel Pereira u Zagrebu je treći put i otprije je učila hrvatski. Ranije je Hrvatsku posjetila u sklopu dviju »prolife« konferencija s obzirom na to da je u Indiji, u pokrajini Goa u kojoj živi, angažirana oko udruga koje promiču zaštitu života od začeća do naravne smrti. Studira na isusovačkom Fakultetu filozofije i religijskih znanosti na Jordanovcu. »Prijatelj mi je poslao poveznicu na natječaj za dodjelu hrvatske stipendije. Isprva sam bila sumnjičava s obzirom na to da internetom kruže slični natječaji koji su prijevare. No imala sam nekoliko poznanika iz Hrvatske preko kojih sam utvrdila da je riječ o valjanu natječaju.
Nakon toga odlučila sam se prijaviti.« No ni njezin put do Hrvatske nije bio jednostavan. Naime, u vrijeme kada je prikupljala sve potrebne dokumente, mnoge institucije bile su zatvorene zbog koronavirusne pandemije. Dok je sve prikupila, došao je i zadnji dan roka za prijave. No uspjela je poslati svoj zahtjev.
Goa je savezna država na zapadu Indije. U njoj živi gotovo dva milijuna stanovnika i na karti velike i mnogoljudne Indije Goa je doslovce točkica. No riječ je o jednom od najrazvijenijih dijelova Indije. Goa je sve do šezdesetih bila portugalska kolonija (jedno vrijeme na tom su prostoru trgovali i dubrovački trgovci) pa su ondje i dandanas prisutni snažni korijeni kršćanstva, posebno katoličanstva, kojemu pripada i Pereira. U tom je dijelu Indije kao misionar djelovao i sv. Franjo Ksaverski, čije se tijelo danas nalazi u bazilici u starom dijelu Goe. Sve donedavno, kaže Pereira, nije bilo progona kršćana u njezinoj sredini, premda su postojale razne vrste diskriminacije katolika, posebice u smislu posla, premda ona nikad nije izravna. »Vrijeme studija namjeravam provesti u Hrvatskoj. Nakon toga želim se vratiti kući. Smatram da sa završenim studijem filozofije mogu bolje razumjeti određene stvari i gledati ih iz različitih perspektiva. Na taj način želim pomagati svojoj zajednici radom u ‘prolife’ udrugama. Uostalom, osobno sam sklona učenju od drugih kultura. Vidim da je Hrvatska zemlja s katoličkom većinom pa mi je isprva bilo iznenađujuće što se o nekim blagdanima, kao što je Tijelovo, ne radi. Takvoga nečega nema u Indiji, pa čak ni u katoličkim školama. Drago mi je što imam prigodu biti u Hrvatskoj, i nevezano za moj studij. Sviđa mi se zemlja i dosad su me ljudi tretirali kao da sam dio njihove obitelji«, zaključuje Ethel Pereira.
