Bog i Božji zahvati ne mogu se staviti pod kontrolu, za njih nema propisa bez obzira o kakvoj se instituciji, zakonu i pravilima radilo. Bogu je moguće ono što je čovjeku nemoguće. U tome je tajna vjere! Bog djeluje preko »svojih asistenata« na načine koji su čovjeku neobjašnjivi, a najomiljeniji »asistent« među pukom je Blažena Djevica Marija. Brojna čuda, ono što je čovjeku nemoguće i neshvatljivo, izmoljena su u njezinim svetištima i po njezinu zagovoru. Diljem svijeta prijavljena su brojna duhovna i tjelesna ozdravljenja, od Lurda preko Fatime do Međugorja, Remeta, Sinja, Trsata, Marije Bistrice… Podatci potvrđuju na brojnim primjerima da medicinska znanost staje pred tom tajnom, tajnom Božjega zahvata koji je često nelogičan za medicinu i ljudske spoznaje. Primjerice, Međugorje, koje su stručnjaci istraživali, potvrđuje do sada desetak dokazanih čudesnih tjelesnih ozdravljenja. Prijavljeno ih je na stotine, ali oni koji imaju uporište dokaza u medicini s nalazima potvrđuju da se dogodilo nešto što je medicinskoj znanosti neobjašnjivo. Oni koji su to doživjeli vjeruju u vanjsku intervenciju, u intervenciju Majke Božje. Štoviše, imenom i prezimenom predstavljeno je s dijagnozama i kasnijim statusom još 2011. na Svjetskom liječničkom kongresu komplementarne medicine u Kini osam čudesnih ozdravljenja po zagovoru Majke Božje u Međugorju. To je uvršteno u bazu »Journal of Tradicional Chinese Medicine«. Voditelj rada bio je doc. dr. Aleksandar Racz, uz dr. Jadranku Pavić i suradnike. Štoviše, rad je proglašen najvjerodostojnijim na tom Svjetskom kongresu. U Međugorju se i dalje prijavljuju svjedočanstva, od ozdravljenja najtežih tjelesnih bolesti do obraćenja, odricanja od ovisnosti i pomirbe s Bogom. Brojna su uslišanja i u drugim svetištima, o čemu donosimo svjedočanstva.
U brojnim svjedočanstvima i zavjetovanjima najviše ih je Majci Božjoj. Svjedočanstvo obitelji Filipović iz Otoka kod Vinkovaca, čiji je dio članova u Marčani u Istri, povezalo je dva svetišta: ilačko i trsatsko. Martina Filipovića njegova majka Mara zavjetovala je Gospi Ilačkoj jer je imao niz zdravstvenih teškoća kao dijete. Kad je Martin imao tri tjedna, stariji brat koji je tada imao četiri godine i njegov vršnjak susjed nehotice su ga srušili s kreveta na kojem je ležao u trenutku kad se majka malo udaljila. Pao je na glavu, a to potvrđuje i danas ožiljak na Martinovu čelu, i od tada su počeli zdravstveni problemi. »Imao sam stalne glavobolje, a uz to sam i slabo napredovao kao dijete, dakle uvijek sam bio ekstremno mršav te je moje djetinjstvo obilježeno stalnim odlascima u bolnice«, svjedoči Martin Filipović.
Obilazili su bolnice u Vinkovcima, Osijeku, Zagrebu, odlazili su na sva moguća eksperimentiranja i istraživanja. »To je tako trajalo do puberteta, kad nisam imao baš svaki dan tako nesnošljive glavobolje. Drugi razred osnovne škole morao sam ponavljati jer sam gotovo cijelu školsku godinu proveo po bolnicama. Sjećam se da sam kao mali imao gušenja, ležao sam na krevetu, a moji su roditelji pomislili da sam na putu za nebo. Vjerojatno sam to i ja tada osjećao, ali istodobno znam da sam osjećao i lijepi mir. Majka je u jednom trenutku zvala otca i brzim mu glasom rekla da hitno donese svijeću da je zapale kako bi duša lakše napustila tijelo. Uglavnom, svi su me na neki način ‘otpisali’, i liječnici i roditelji i okolina, naravno osim Gospodara života.«
Martin navodi da su prolazile godine, a on ja uz sve te tegobe živio i pohađao školu. »Budući da sam podosta izostajao s nastave, siguran sam da mi je većina nastavnika nekako progledavala kroz prste, tako da sam nakon toga ponavljanja drugoga razreda dalje sve redovito završavao, osnovu i srednju školu te kasnije i fakultet. Majka me je u jednom trenutku, kad više nije znala što će i kako će, zavjetovala Majci Božjoj Ilačkoj, što ja nisam znao. Sjećam se da mi je jednom rekla da idem na misu za Veliku Gospu u Ilaču. Tada sam bio već punoljetan. Imao sam 18 godina i vozio sam auto. Kad sam došao u Ilaču, bila je velika gužva, a iako sam tada bio dosta nestrpljiv jer ne volim čekati, taj sam put dugo strpljivo čekao u redu da se ispovjedim, što je za mene bilo neshvatljivo. Čak ni mojemu prijatelju koji je bio sa mnom ništa nije bilo jasno. Nakon ispovijedi osjetio sam poseban mir, za koji bih danas sa sigurnošću mogao reći da nije od ovoga svijeta. Sjedio sam na livadi i sudjelovao na misi do kraja. Do tada nisam imao strpljenja popiti dva pića u jednom kafiću, a kamoli toliko čekati, i to s ljubavlju bez ikakva napora. Jednostavno nisam prepoznavao sebe. Tek nakon toga majka mi je rekla da me zavjetovala Gospi Ilačkoj.«
Posao je Martina odveo u Marčanu nedaleko od Pule. Tamo se oženio i živi sa suprugom i dvjema kćerima. »Stariju kćer Ružicu zavjetovao sam Majci Božjoj Trsatskoj nakon operacije kuka u Lovranu, kad su joj slučajno tijekom operativnoga zahvata prerezali venu i kad se sve toliko zakompliciralo da su liječnici i operativno osoblje samo hodali kao izgubljeni u lokvi krvi. Nisu znali što učiniti. Prekinuli su operaciju, iskoristili su svu krv sa zalihe i toga dana više nije bilo operacija. Osim što sam na neki meni neobjašnjiv način prije operacije mnoge prijatelje i župljane molio da mole za Ružicu, molio sam i sam na tu nakanu. Nakon te operacije hitno je prebačena na KBC u Rijeku kod tada najpoznatijega kirurga, koji je i sam ostao u šoku, ali hvala Bogu, Majci Božjoj i liječnicima, nije došlo do sepse ili nekih ozbiljnijih posljedica, iako postoje određene tegobe s kukom.«
Martin Filipović ističe da je zavjetovao i mlađu kćer Antonelu, također u jednom teškom trenutku. »Po unutarnjem nadahnuću zavjetovao sam je Majci Božjoj Trsatskoj u vrijeme kad je bila gimnazijalka u Pazinskom kolegiju. Nekoliko je puta bila na hitnoj. Utvrdilo se da ima tešku upalu pluća te se sve zakompliciralo. Jednom je doma vrlo iscrpljena i onemoćala pala u nesvijest. Trenutak prije nego što je pala ostala je bez vida i poprilično glasno i uplašeno zavapila da ništa ne vidi. Kako smo svi ostali u šoku i zbunjeni – po unutarnjem nekom nadahnuću i strahu, zavapio sam Majci Božjoj za pomoć i zavjetovao je Gospi Trsatskoj kao i prethodno stariju kćer. U tom trenutku starija kći je donekle bila prisebna i pozvala hitnu, a Antonela je, ležeći u nekom nesvjesnom stanju, počela lagano pjevati nekakvu, usudim se reći anđeosku melodiju i govoriti tiho kako osjeća miris cvijeća. Imala je lagani osmijeh na licu, a mi smo u šoku stajali oko nje izgubljeni. No ona se oporavila i dobro je. Kasnije, kad smo je starija kći i ja pitali za pjesmu koju je pjevala i taj osjećaj mirisa cvijeća, čudno nas je gledala i rekla da se ne sjeća i ne zna za to. Pa zar to nije Gospino čudo?«
