»U Lipovcu lipo se živilo, jilo, pilo i puno radilo«, kaže jedan bećarac o Srednjem Lipovcu, selu koje se smjestilo nedaleko od drevne crkve sv. Luke iz 13. st. Iako mladi odlaze, selo još uvijek »prkosi« pustoši i užurbanosti, ponosno živi i čuva uspomene. Među onima koji se sjećaju Srednjega Lipovca kao sela punoga života i poznatoga po krečarima svakako je 91-godišnja Anka Galović. Rođena je 1926. ondje, a tu se i udala. Bog joj je podario četvero djece, od kojih je dvoje brzo pozvao k sebi. Završila je četverogodišnju školu, kao i većina djece tada. Sjeća se Drugoga svjetskoga rata i »četiriju vojska« koje su dolazile i prolazile selom. Pobjegla je tada k rodbini u Posavinu.
Sjeća se i kad su joj brata odveli, ali, kaže, hvala Bogu, živ se vratio kući. »Teško je bilo u ratu, ali i poslije rata, kad su nam “čistili tavane” i kad smo ostajali bez svega. Kad su “prevršili”, otišla sam u Novu Gradišku u općinu i posvađala se sa svima. Kako je to moguće da svoj narod ostavljaju bez ičega? Prošlo je«, kazuje Anka, ali pamti teške dane. Pamti i godine poraća kad su u procesiji devet dana hodočastili na Gospino polje, zajedno sa župnikom, i molili se za ubijene i nestale. »Koliko su tajna sakrile tada noći u novogradiškom kraju, koliko je mladih, nevinih života prekinuto, samo dragi Bog zna. Za sve njih smo molili.«
Anka se uvijek nosila »šokački«, pa je pojasnila što je svečana, a što radna nošnja. Njezina obitelj živjela je prosječno, skromno, kao i sve lipovačke kuće kad je Anka bila djevojka, no imala je ona »svileni fertun, šlingane rukave, polu oko vrata, gombaricu« i drugo. Svagdanja nošnja bila je dvojaka: bolja se nosila kroz selo i do polja, onda se skidala i u polju oblačila jednostavnija, u kojoj se kopalo, želo i obavljali drugi poljoprivredni poslovi. »Cure se u to doba nisu šišale. Imale smo dugačku kosu i nosile “perčin”. U selu je uvijek bilo žena koje su znale “nacoklati” djevojku, što je bilo sporo, ali važno je da cura bude lijepa i uredne glave. Umjesto laka za kosu koristile smo se “mašćulicom” – kremom, koju se tada moglo kupiti u ljekarni. Perčin su mnoge i naslijedile od bake, tetke i slično, ako je bio očuvan, a mogle su ga u selu i kupiti. Ljeti smo uglavnom išle bose, a zimi u opancima i niskim cipelama. U selu smo imali šustera, koji je štavio teleću ili juneću kožu i pravio čvrste cipele. I ja sam imala takve. Na hodočašća smo također išle bose, u opancima, cipelama i “pačmagama”. U selu bismo se obuli. Lipovčani su rado pješačili Majci od Utočišta u Voćin, na Gospino polje uoči Male Gospe, pa u Kutjevo na sam blagdan…«
Budući da je Srednji Lipovac filijala župe Gornji Lipovac, koji ondje zovu i Matičevac, vjernici su svake godine za klečanje pješačili u župnu crkvu i cijelim putom pjevali. »Vlč. Matešković pohvalio nas je za pjevanje krunice, a pjevali smo i ovo: “Klanjamo se Tebi, Božanstveni Kruše, blagoslovi naše, neumrle duše. Na iljade hvaljena, na uvijeke slavljena, Djeva Marija, Majka Kristova!” I za “prosne dane” išli bismo u župnu crkvu. Krenuli bismo ispred lipovačke drevne crkve sv. Luke, noseći barjake i pjevajući do Matičevca i tako tri dana. U župnoj crkvi slavljene su svete mise. Za Spasovo smo pješačili u Pavlovce, zajedno s vjernicima Stare Kapele, a dolazili su i vjernici iz Škrabutnika.«
Anka pamti puno starih pjesama, neke je i sama napisala. Ima i pjesmaricu, koju rado prelista, u slobodno vrijeme i hekla. Među ostalima, čuli smo od Anke ove stihove, zapisane starinskim »krasopisom«: »Nema moja duša mira, jer me uči sveta vira da Isusa tražim moga, Spasitelja, pravog Boga. Ja ga tražim još izjutra i u bašču dođ’ unutra, di Isus na ledini klečeć’ moli na kolini. A ja kleko’ i njem reko’: “Moj, Isuse, men’ je teško!” Isus meni odgovori: “Oj, grješnice, ti id’ pokori.” Poslije malo ja pogleda, uhvaćena njeg ugleda. Tad ja suze gorke proli i pogledam tužna doli. Kolina mi tad pokleče, kada Isus meni reče: “Oj, čovječe, tvoj grijeh viče, za te trpim ja, grješniče”…«
Kad su nekad hodočastili pješice, rado su pjevali Gospi Lurdskoj. »Pjevajmo prelijepe pjesmice Gospe Lurdske, Marije Djevice. Veseli se mala Bernardica, njoj s’ ukaza Marija Djevica. Kad se Gospa sa neba sletila, sva se lurdska špilja rasvijetlila. Bernardica pred špiljom klečala i Mariju Majku pozdravljala. Marija pred špiljom stajala, Bernardicu jeste upitala: “Zašto plačeš, sirotice mala?” Bernardica Majki odgovara: “Majka mi je u bolest upala, ja sirota bez majke ostala. Tebi sam se, Gospo uticala, svake zore pred špiljom klečala i tebe sam, Gospo, pozdravljala, da mi budeš moja Majka prava”…«
Višnja Mikić
