»Normalno je malo toga«, kaže za Glas Koncila, na upit kako izgleda život u Kijivu, glavnom gradu zemlje koja je izložena agresiji ruske vojske, apostolski nuncij u toj zemlji nadbiskup Visvaldas Kulbokas. Telefonski je razgovor vođen u utorak 15. ožujka, dvadesetoga dana rata u Ukrajini. »Normalno je«, nastavlja nuncij, »to što u Kijivu još imamo električnu energiju i grijanje. Donekle normalno stižu namirnice iz drugih dijelova zemlje, obično željeznicom, no mnogo je humanitarnih organizacija, volontera zahvaljujući kojima stižu do korisnika. Još rade trgovine pa ljudi mogu kupovati, istina ne sve što požele, ali nešto se nađe, uz čekanje u dugim redovima. Rade i ljekarne, ali opet mnogo toga nedostaje, posebno lijekova i medicinskih potrepština potrebnih vojnicima na ratištima.«
Normalno u Kijivu je, dakle, ipak malo toga. »Treba reći da kretanje Kijivom nije preporučljivo jer u svakom trenutku može doletjeti raketa, što se svako malo u nekom dijelu grada i dogodi.
Zapravo se gradom kreću oni koji to moraju činiti, zbog posla, nužne nabave ili dopremanja hrane drugima kao što to čine volonteri: bolnicama, starijima i bolesnima, Caritasovim domovima, ljudima u skloništima, uključujući i one koji su se sklonili u prostore ispod crkava svih konfesija, kao i ispod džamije«, kaže nuncij, sretan što ipak može zaključiti: »U ovoj dramatičnoj situaciji Kijiv se uza sve pretvorio u mrežu solidarnosti.«
Opisujući svoj svakodnevni život i život apostolske nuncijature u Ukrajini, jednoga od triju diplomatskih predstavništava koja svoje osoblje nisu preselila iz Kijiva u sigurniji Ljviv, nadbiskup Kulbokas kaže da se sve aktivnosti, od spavanja do misnih slavlja, događaju u prizemlju apostolske nuncijature, i to u sigurnijim unutarnjim prostorijama koje nemaju vanjskih zidova. Ali ni prozora, uz koje boravak također iz razumljivih razloga nije preporučljiv. »Dobar dio vremena prolazi u komunikaciji, bilo sa sugovornicima u Ukrajini bilo s poglavarima u Vatikanu, pomalo i s novinarima. Također mi je potrebno vrijeme za osobno promišljanje, o inicijativama koje bih mogao predložiti. Tu su potrebe velike, a vremena malo. A potrebno mi je i vrijeme za razmatranje, za molitvu, zbog čega sam komunikaciju prema vani, posebno s medijima, prisiljen ograničiti«, opisao je nuncij svoj kijivski ratni radni dan.
Spominjanje molitve odvelo je razgovor na dublje teme. »S jedne je strane život vrlo stresan jer nikad se ne zna što se može dogoditi u sljedećim sekundama. No s druge se strane osjećam uistinu kao svećenik i kao biskup jer ćutim bilo stanja u kojem žive mnogi; svjestan, jasno, da moja situacija nije ista kao situacija liječnika na bojišnici, ili vojnika koji se noću smrzava na položaju i ne zna odakle će doći metak, raketa ili bomba, ili djeteta koje je tek rođeno, nemoćnoga stvorenja koje provodi dane u skloništu, u hladnoći i bez svjetla. Razumjeti, donekle osjetiti bilo tih ljudi nije važno samo za njih, nego i za mene kao svećenika i biskupa, kao vjernika, kao osobe«, kaže nadbiskup.
Tu je sugovornik sam prešao na teško pitanje o (be)smislu rata. »Za mene je posve jasno da je rat đavolska nakana jer je rat po sebi tuđ ljudskoj naravi: sve nas je Bog stvorio, svi smo braća i sestre, bez obzira na vjeru. Ako se rat događa, to znači da đavao tu ima svoje prste. No s druge strane, tko dopušta đavlu da izazove rat? Jasno je da to može biti samo Bog. Ako Bog dopušta rat, onda se i iza rata krije neka misao. Stoga i rat postaje knjigom koju, da se poslužim slikovitim govorom, otvorim svakoga jutra i nastojim razumjeti što u danim okolnostima mogu napraviti kako bih bio uistinu čovjek, uistinu kršćanin, uistinu svećenik i biskup. Mislim da to pitanje Bog postavlja svima, bilo da žive u Ukrajini, u Rusiji ili negdje drugdje. U tom se smislu rat u svem svojem užasu može shvatiti i kao pozitivna provokacija.«
Apostolski nuncij prisjetio se Isusovih riječi: »Ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.« – »Bog se ponekad služi takvim teškim trenutcima kako bi nas probudio, potresao. Kad vidim svu solidarnost, skrb i zabrinutost za žrtve ne samo u Ukrajini, nego i u svim europskim zemljama, smatram da barem djelomično – to je moje čvrsto, apsolutno uvjerenje – već čitamo tu Božju knjigu jer dublje proživljavamo ljudsko bratstvo. No s druge strane može biti da još nismo u punini shvatili poruku, da Bog želi više. Stoga se svatko od nas u savjesti treba pitati: Što moram učiniti, u čemu se moram obratiti kako bih odgovorio Bogu?«
Glas nadbiskupa Kulbokasa već se čuo u hrvatskom medijskom prostoru. U intervjuu televiziji N1 među ostalim je rekao da se ni mogućnost uporabe nuklearnoga oružja ne može posve isključiti. Upitan za komentar te tvrdnje, mons. Kulbokas je rekao: »Da, pa i ovo što se već događa je nezamislivo. Tko bi do jučer rekao da će ginuti djeca, da će se uništavati škole, crkve, bolnice, sveučilišta? Kad se posegne za ratom, započinje vrtlog koji teži za sve većim širenjem.
Upravo zato papa Franjo govori da treba upregnuti sve moguće sile kako bi se rat spriječio, odnosno zaustavio sada kad je počeo. Što možemo učiniti da se on zaustavi? To se pitanje ne tiče samo Ukrajine, Rusije, Europe, nego sviju.«
Svjestan da je vrtlog rata teško zaustaviti, nadbiskup se osvrće na ulogu Crkve. »Mislim da je zadaća upravo Crkve, ali i drugih vjerskih zajednica, promicati dijalog na svim razinama. Znamo da se dijalog među političarima lako zaustavi na ukopanim pozicijama te se više ne vidi put naprijed. Naša zadaća, zadaća Crkve i vjerskih zajednica, nije u konkretnom oblikovanju politike. Naše je područje upravo duhovno. Mi možemo stvoriti opuštenije ozračje, umiriti strasti, promicati solidarnost, humanost. Primjerice, prije nekoliko je dana Sveukrajinsko vijeće Crkava, tijelo koje okuplja katoličke, pravoslavne i protestantske Crkve, ali i muslimanske, židovske i druge zajednice, izdalo deklaraciju u kojoj poziva sve da izbjegavaju mržnju, pa i prema agresorima. Pozvalo je također da se izbjegava govor ispunjen mržnjom jer i sam takav govor pogoduje ratu. Drugim riječima, Crkve i vjerske zajednice pozivaju ljude da ne ostanu fiksirani samo na rat, nego da gaje pozitivnije ozračje. Mislim da je to jako važno, a još će važnije biti kad rat prestane i kad bude trebalo čuvati mir.«
Prema nuncijevim riječima, teško je sada reći koja će silnica biti presudna za zaustavljanje rata. No siguran je da se baš svatko treba zapitati što može učiniti da se stvori ozračje koje pogoduje miru. »Ako ujedinimo sva nastojanja, molitvu, kulturni dijalog, dijalog među političarima, sve ljudske sile koje imamo, vjerujem da će nam i Gospodin pomoći svojom milošću da pronađemo izlaz iz rata i put mira«, kaže nadbiskup Kulbokas.
