U danima kad se govori kako se za Božić okuplja obitelj u osobitu veselju i da je Božić blagdan obitelji, izazovno je o tome slušati ili to živjeti u obitelji u kojoj nedostaje nosivi stup u emotivnom i svakom drugom pogledu podizanja obitelji – majka. No mi smo pohodili obitelj koja i bez majke živi otajstvo Božića i kojoj ni zemaljska smrt majke ne može »ukrasti« Božić niti zamračiti njegovu bît i radost rođenja Spasitelja.
Mateo Torić (46) iz Zadra, profesor povijesti i zemljopisa, samohrani je roditelj čija je supruga Dijana, majka osmero njihove djece, preminula 2021. godine od zloćudne bolesti u 37. godini. Cijela Hrvatska nakon Dijanine smrti pomogla je tomu ocu i djeci jer je njih devetero živjelo u stanu od 60 četvornih metara. Po dobroti ljudi u uspjeloj humanitarnoj akciji za dom te brojne obitelji, Mateo je prikupljenim novcem kupio primjerenu kuću u zadarskom predjelu Bokanjac, u kojoj sada stasa osmero mališana koje je Dijana rodila u 12 godina njihova braka. »I još četvero na nebu«, dodaje Mateo. Ni nakon spontanih pobačaja zatvoriti se rađanju za njih dvoje nikad nije bila opcija. »U bazi je taj pokretač, nešto što je povezano s Bogom. Životi su dar od Boga«, ističe Mateo.
Djeca su: Debora (13), Ana (12), Judita (11), Šimun (10), Klara (9), Estera (6), Ivan (5) i Karmela (4). »Dijana kao supruga nedostaje u svakom pogledu. Nedostaje majka našoj djeci. Mi znamo i vjerujemo da je ona na nebu, kod Boga, da je živa, da je u duhu prisutna s nama te da zagovara i moli za nas. Znamo i da nam Krist proviđa po njoj, po njezinim molitvama. Osjećamo radost toga da je ona za nas, s nama. Ali, budući da smo ljudi od krvi i mesa, nedostaje taj fizički kontakt, glas«, kaže otac obitelji Torić.
»Djeca govore da im majka nedostaje. To se pogotovo osjeća u ovo vrijeme godine. Karmela, najmlađe dijete, u bîti i ne zna što je pojam mama. Imala je godinu dana kad joj je mama umrla, tako da ona i ne zna što je mama. Ipak Karmela izrekne riječ ‘mama’, iako nije dugo živjela u njezinoj fizičkoj blizini. Kad nešto pričamo, ponovi za nama ‘mama’, ili kaže to kad vidi njezinu sliku. Ona je baš veselo dijete. Klara je najemotivnija, ona kaže da njoj nedostaje mama, često to govori. Svu je djecu to pogodilo, ali Klaru na poseban način. Starijoj djeci vidim u očima, osjeća se ta nostalgija za mamom. Prisutna je tuga, premda kao kršćani gledamo na to drugačijim očima. Baš nam nedostaje«, pripovijeda Mateo smireno, vjerničkim stavom duše.
Nedjeljom Mateo i djeca mole Časoslov, imaju pohvale, pjevaju i izreknu iskustvo, što je Bog činio u njihovim životima kroz protekli tjedan. »Jedno od pitanja koje pitam djecu je: ‘Fali li vam mama, gdje, u kojim situacijama?’ Onda oni govore, oslobode se, na kraju bude lijepo. Osjećaju njezin zagovor. Vidim djelovanje Krista preko Dijane u našem životu, njezin zagovor. To je počelo od trenutka njezine smrti. Najprije, grob za njezin pokop, kako se ‘pojavio’, ni na kraj pameti nam nije bilo da bi grob mogao biti na Gradskom groblju. Djeca su sa mnom išla u školu u Polaču gdje radim, njima je to bilo naporno, a sad je Bog providio da mogu ići u Katoličku osnovnu školu ‘Ivo Mašina’ koja je blizu naše kuće. Druga djeca idu u područnu školu gdje su isto dobre učiteljice koje im potpuno odgovaraju. Zatim, kuća koju smo dobili… Humanitarna je akcija počela na blagdan Svih svetih. Mi smo se pitali kojemu ćemo se svetcu utjecati da nam pomogne u kupnji primjerene kuće, a eto, na kraju su bili Svi sveti kad je počela akcija prikupljanja pomoći. Sav je novac prikupljen u mjesec dana. Pa kako nas je pratila Providnost kad smo tražili kuću. Nije bilo lako izabrati kuću za točno određeni iznos koji je prikupljen. A kuća je već u cijelosti bila izgrađena na Bokanjcu gdje smo i prije živjeli. U našoj blizini je škola. To sigurno nije slučajnost. Ima puno tih situacija«, napominje Mateo u vjeri da ih Dijana molitveno prati s neba.
Kći Judita najviše je sanjala majku. Jednom je sanjala da je slavlje euharistije bilo vani ispred crkve na jednoj livadi, gdje su se pojavila dva svećenika. Ispred njih je bio krsni zdenac, a onda se s neba spustila njihova majka Dijana. U rukama je nosila neku knjigu i pokraj nje su bila dva anđela. Ana je sanjala kako je bila uz majku dok umire pa je vidjela kako iz središnjega dijela tijela, gdje je srce, Dijanina duša izlazi prema Bogu. Tako pripovijedaju Dijanina djeca.
Djeca marljivo obavljaju školske dužnosti i aktivnosti. »Uvijek će biti taj križ koji su oni dobili, on će ih oblikovati, ali mi smo u vjeri da se Bog proslavi preko toga križa u njihovim životima. Kako ih odgajamo u vjeri, često smo, i prije, govorili o kraljevstvu Božjem, o vječnom životu; kako je ovo prolazan život, da je naše konačno odredište u nebu. Tako da su oni smrt mame drugačije percipirali. S velikom tugom, ali i s nadom u uskrsnuće. To je pratilo njih.«
»Osobno nikad nisam mislio što će sad biti i kako. Bio sam oslonjen na Boga, da to sve Bog vodi. Uvijek sam imao u svijesti: Bog to vodi, on je iznad svega, Bog ide. Nekad me prožimaju i ljudski strahovi, što ću u nekom trenutku, ali u odnosu na dubinu koju imam, ti strahovi nisu toliko jaki. Znatni jesu, drmaju me, ali nisu toliko jaki da me slome. Pritiješnjen, ali ne uništen«, kaže Mateo u pavlovskom duhu, smiješeći se.
Ove godine Torićevima je treći Božić bez majke i supruge. Na Badnjak, Božić i Uskrs djeca budu s djedom i bakom, užom i širom obitelju, ne budu sama. U svojem domu naprave jaslice. Ni tjelesna odsutnost majke ne oduzima im božićnu radost. »To je jednostavno nešto što smo dobili od Crkve, da tomu ne pristupimo s emocijama, osjećajima, nego s pogledom u nebo! S pogledom u nebo i na Dijanin život. S time pristupamo Božiću – ne samo čisti osjećaji. To je prisutno, ali nije glavna stvar. Nego baš vjera u vječni život«, poručuje Mateo.
U brizi oko djece najviše mu pomaže njegova majka Jelka, premda sada i nju nastoje rasteretiti, da bude sa svojim mužem, na otoku. Djeca već dosta i sama učine, podijele obveze. Dijanina je majka bolesna, a otac je pokojni. »Djeca su svjesna da se moraju angažirati u onom što mislim da je dobro za njih.
Ne želim da to čine na način da im se ukrade djetinjstvo nekim radom; nego da urede sobu, da uredno drže knjige, odjeću, prostoriju u kojoj borave. Ostalo ja činim. Čeličimo se. Ništa mi nije fizički napor učiniti, nikad mi nije bio problem fizički umor. To ide svojim tijekom, već imam shemu. Nego, zna se pojaviti taj emotivni dio. Ta nostalgija… za Dijanom i našim zajedničkim životom, onda me to malo koči. Baš imam potrebu za tim vjetrom u leđa. Sad je to drugačije nego što je prije bilo. Prije sam imao baš vjetar u leđa, pa baš brodiš. Sad moram nekako drugačije. Dijana je bila taj vjetar, motivacija, volja, lepršavost u obavljanju stvari. Sad je to malo otežano – u tom smislu, ne fizičkom«, kaže Mateo. Među zadnjim Dijaninim porukama koje mu je poslala iz bolnice, a on je obavljao kućanske poslove, bila je: »Eto vidiš, možeš ti sve sam.«
Mateo je u Neokatekumenskom putu. U poslanju te zajednice on i Dijana bili su išli u misiju u Nikšić u Crnu Goru. Tamo su bili tri godine, bez ikakve sigurnosti, ljudski gledano. »Bez novca, bez plaće, bez ičega, oslonjeni isključivo na Boga, na Božju providnost, sa šestero djece. Ondje je dvoje začeto. To mi je najljepši dio života. Ljudski gledano, nema šanse da bih onamo išao s bebama. Ali Bog se tako brinuo. Dojmljiva je ta Dijanina hrabrost, njezina odlučnost za Krista. Ona se uvijek bacala za Krista. Nisu je sputavali ljudski obziri, nije bila mekušasta prema grijesima. Ona je točno razdjeljivala što je dobro, što ne, što je grijeh, što nije grijeh. Hoće li tko zamjeriti ili ne će, ništa. Samo ide za Kristom. Tako je živjela.«
»Osobito mi odzvanja njezina rečenica koju je rekla kad su je pitali zašto ide u tu misiju. Dijana je rekla: ‘Iz zahvalnosti prema Kristu.’ Netko ide zbog ovoga ili onoga, ali ona ide i to čini baš iz zahvalnosti prema Kristu. Kad je ona to izgovorila, to nije kao što bih ja to teoretski rekao. Nego, to je baš iz dubine, iskustveno. Znači, za sve što je Bog učinio u njezinu životu, ona ide u katoličku misiju, iz te zahvalnosti prema Bogu. To mi je upečatljivo«, ističe Mateo. Od Dijane imaju dar čiji sadržaj krjeposti Torićevi iz dana u dan oživotvoruju: Dijana je nosila narukvicu na kojoj je pisalo »Nada«. Dijana im daruje nadu i osmijehe. Uz suze, Dijana se i s osmijehom opraštala od svakoga djeteta posebno kad je znala da putuje u nebo, rekavši im da ih puno voli i da bolest nije kraj.
